PREDNOSTI OČNIH VJEŽBI (VJEŽBI OČNIH MIŠIĆA)
Uvod
Tekst sam nastojao napisati razumljivo, stoga je nešto opširniji. Smatram, naime, ako je nekome stalo popraviti svoj vid prirodnim načinom i da ga sačuva za cijeli život, naći će vremena pročitati cijeli tekst.
Da bih objasnio normalno ponašanje oka i očnih mišića (fiziologija), a također i poremećaje u fiziološkim procesima oka i očnih mišića (patofiziologija), pretežno sam se koristio znanstvenim spoznajama, postavkama i činjenicama. No u onim slučajevima gdje znanost neke pojave još nije dokazala, ili je u dilemi, tada sam iskoristio znanstvene teorije ili hipoteze. Također sam se za tumačenje akomodacije koristio teorijom očnih mišića koju je uspostavio dr. William H. Bates (1860-1931) osnivač i utemeljitelj prirodne oftalmologije.
Akomodacija – prilagođavanje vidne oštrine oka s bliskih na udaljene predmete i obratno.
Predgovor
Oftalmološka znanost, ako se usporedi sa svojim počecima kad se tek počela razvijati i dostignućima koja je danas postigla - jako je napredovala. U prošlim vremenima zbog loše higijene, nepravilnog ponašanja, infekcija i sl., očne su bolesti bile mnogo raširenije nego danas. Mnogi su ljudi zbog tih bolesti imali velikih problema s očima, a priličan broj je i izgubio vid. Zahvaljujući pravilnom pristupu, većinu tih masovnih očnih bolesti, klasična oftalmološka znanost i oftalmolozi su iskorijenili. Zahvaljujući oftalmolozima (okulistima) i danas se mnoge očne bolesti od kojih se prije gubio vid liječe bez problema. Ne samo u odraslih pacijenata, već i kod djece, okulisti sprječavaju i uspješno liječe slabovidnosti oka koje nastaju uslijed strabizma. Zatvaranjem oka, ortoptičkim i pleoptičkim vježbama vrlo se uspješno spašava vid kod malih pacijenata. To, a i mnoge druge primjere, možemo zahvaliti oftalmologiji i oftalmolozima. No, kao što ni na stablu ne rastu sve grane jednako brzo, tako se ni u znanstvenim disciplinama (bez obzira jesu li medicinske ili neke druge) sve grane te znanstvene discipline ne razvijaju jednako brzo. U oftalmologiji se također jedna grana nije tako dobro razvijala kao druge grane. To je dio oftalmologije koji se bavi refrakcijskim anomalijama -kratkovidnost, dalekovidnost, astigmatizam i dobna dalekovidnost (prije je bio uvriježen naziv staračka dalekovidnost). Naime, refrakcijske anomalije oka se korigiraju na isti način kao i na početku razvoja oftalmologije - s naočalama ili s istim principom koji postoji i kod naočala. Nakon naočala došle su i leće, a u posljednje vrijeme pojavile su se laserske operacije za korekciju vida. Naočale, leće i laserske operacije rade po istom principu da produžuju zrake svjetlosti koje padaju na žutu pjegu. Iako s naočalama, lećama i nakon laserske operacije, ljudi vide dobro, ipak očna jabučica nije u svom prirodnom obliku. Ona je ili izdužena ili skraćena. Dakle, problem nije riješen u temelju. Nije se riješio uzrok refrakcijske greške, već samo posljedica. Prilikom vježbanja očnih mišića očna jabučica ponovo poprima svoj prirodno okrugli oblik. Rezultat je dobar vid, ali je također riješen uzrok refrakcijske greške.
Inače u svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi u svojoj sam ordinaciji uvijek nastojao riješiti uzrok problema. Zbog toga nastojim iskoristiti ono što je najbolje od klasične i iz prirodne oftalmologije.
Sjećam se jedne svoje pacijentice koja je dugo živjela u Kini. Njezin je muž bio u Kini zbog poslovnih razloga, pa je i ona boravila s njim. Ispričala mi je što je tamo doživjela prilikom pregleda kod oftalmologa. Nakon što ju je klasični oftalmolog pregledao, rekao je: „Gospođo, pričekajte još malo, sada će vas pogledati moj kolega koji se bavi prirodnom oftalmologijom, pa ćemo nas dvojica prokomentirati vaš slučaj i donijeti najbolje rješenje za vas.“
Taj pristup i mi koristimo u našoj ordinaciji. Koristimo ono što je najbolje iz klasične, tj. konvencionalne medicine, kao i iz prirodne medicine. To sve radimo s ciljem da ta osoba dobije ono što će biti najprirodnije, najkvalitetnije i najtrajnije.
Dakle, niz uzročno-posljedičnih činjenica uputilo me baviti se ovime, primjerice:
1.Studiranje na Medicinskom fakultetu u Zagrebu na kojem sam, zahvaljujući vrhunskim stručnjacima i predavačima, stekao odlično temeljno znanje, te koji su nas studente također naučili kako da znanstvenim pristupom i logičnim zaključivanjem dođemo do rješenja za mnoge zdravstvene probleme.
2. Stečena znanja iskoristio i produbio sam u svom znanstvenom istraživačkom radu.
3. Proučavanje svjetskih stručnjaka na području klasične i prirodne oftalmologije.
4. Dvadesetčetvorogodišnji rad s pacijentima u svojoj privatnoj ordinaciji u Zagrebu gdje sam radeći s njima promatrajući, proučavajući, mjereći, provjeravajući i zaključujući došao do rješenja za veliku većinu slučajeva kada je u pitanju popravak kratkovidnosti, dalekovidnosti i astigmatizma kao i izlječenje glaukoma.
HOMINOID
Prije nego što počnem govoriti o prednostima vježbanja očnih mišića, vratiti ću se u daleku prošlost. Smatra se da je čovjekov predak, hominoid, star nekoliko milijuna godina. Tako su znanstvenici Donald Johanson i Tom Gray 1974. u Etiopiji pronašli fosilne ostatke kostura odrasle ženke hominoida za koji se pretpostavlja da je star 3,2 milijuna godina. Nazvali su je Lucy. Hominoidi su imali osobine slične čovjeku. Hodali su uspravno na dvije noge i nisu imali rep. Lucy i njena vrsta živjeli su u prašumama (djelomično su živjeli i na drveću), zatim na rubovima šuma, kao i u stepama (slika 1).
Izvor: volny.cz
Slika 1
S obzirom na to da su Lucy i njena vrsta živjeli u takvoj prirodi gdje su im se divlje životinje mogle lako približiti, da bi opstali, bio im je potreban dobar vid. (U daljnjem tekstu ću spominjati samo ime Lucy, a pod time ću podrazumijevati i cijelu njenu vrstu.) Opasnost za Lucy vrebala je sa svih strana. Bez obzira da li je Lucy bila na drveću, na rubu šume ili u stepi, morala je neprestano gledati lijevo-desno, gore-dolje, blizu-daleko. Zbog toga se njeno oko neprestano pokretalo u svim smjerovima: lijevo-desno, gore-dolje, naprijed-nazad. Lucy je najviše prijetila opasnost od objekta ili životinje u pokretu. U slučaju da se neki sabljo-zubi tigar zaletio prema Lucy, ona bi ga perifernim vidom uočila. Njeno oko bi se brzinom munje okrenulo prema tigru, akomodiralo se na onu udaljenost na kojoj se tigar nalazio, slika bi se izoštrila, te bi Lucy odmah potrčala prema skloništu. Cijela ta radnja, od trenutka kad je Lucy perifernim vidom uočila objekt koji joj se približava, pa do skretanja oka prema objektu i izoštravanja slike, trajala je djelić sekunde. Da je ta radnja trajala duže, Lucy ne bi imala vremena za pobjeći. Kada bi nestalo hrane na njenom području morala je ići tražiti hranu na drugi nepoznati teritorij, odakle su je vrebale nove nepoznate opasnosti. Stoga je stalno trebala biti na oprezu, a oči su joj bile glavni oslonac da uoči opasnost. Dakle sve to vrijeme, unazad 3 milijuna godina, kod Lucy i njenih potomaka, (u koje spadamo i mi pripadnici ljudske vrste koji smo se u ovakvom obliku pojavili prije negdje 50 000 godina), oko se prilagodilo neprestanim pokretima u svim smjerovima. Ujedno, okrugli oblik očne jabučice olakšava te pokrete. Jedino na taj način čovjek je mogao na vrijeme uočiti opasnost te se spasiti. No Lucy nije bila spretna samo u pokretima očne jabučice. Ona je, u cjelini, bila vrlo pokretno biće. Mi ljudi, kao njeni potomci, smo također naslijedili tu pokretljivost. Ako malo analiziramo ljudsko tijelo s rukama i nogama, s kostima koje su potporni sustav tijela, s mišićima koje čine 40% tjelesne težine, onda možemo zaključiti da je naš lokomotorni sustav, kao i naše tijelo u cjelini, stvoreno za kretanje. Životinje koje su genetski najsličnije čovjeku čovjekoliki su majmuni, koji su izrazito pokretljivi. Na stabla se penju s elegancijom i spretnošću koristeći se rukama i nogama.
Dakle zbog takvih evolucijskih uvjeta u kojima su naši preci živjeli, oko čovjeka u pokretu se prilagodilo da registrira drugo biće u pokretu i velikom brzinom ga izoštri. Znači čovjek koji brzo trči ili se provlači kroz stabla i šipražje, vrlo brzo uočava drugog čovjeka ili životinju koji su također u pokretu. U filmu “Apocalypto“ se to zorno prikazuje. Naime, skupina neprijateljskih ratnika proganja jednog ratnika (lovca - tragača) kroz džunglu. On, trčećim korakom, bježi pred njima, (slika 2a) uočava i izbjegava jaguara, izbjegava zamke za životinje, pazi da ne upadne u živo blato i ujedno izbjegava strijele kojima ga gađaju neprijateljski ratnici (slika 2b).
Slika 2a Slika 2b
To danas vidimo na utakmicama (npr. košarka) gdje igrači u trku moraju brzo reagirati, pratiti protivničke igrače i dodati loptu svom igraču. Dakle ovdje bih želio naglasiti da čovjek u pokretu (nekad u vrlo brzom pokretu) mora opaziti i izoštriti sliku drugog bića (jednog ili više njih) koje je također u vrlo brzom pokretu. To su, za vid i percepciju, otežane okolnosti. Takve radnje zahtijevaju potpunu usklađenost i koordinaciju svih dijelova oka koji su bitni za oštru sliku u tim otežanim okolnostima. Da bi se te radnje izvodile kako treba važne su dvije fiziološke funkcije:
1. Besprijekoran rad vanjskih mišića oka koji pomiču oko u svim smjerovima lijevo – desno, gore – dolje, naprijed – nazad. Tu su vrlo važne dvije radnje koje moraju biti izrazito usklađene i koordinirane. Prva radnja jest da se oko brzo okrene u onom smjeru gdje se želi vidjeti ta slika. Druga radnja jest da se oko akomodira na udaljenost gdje se slika nalazi. S obzirom na to da se objekt gledanja nalazi u pokretu, tada se i oko neprestano i brzo, ali u malim pomacima, kreće i prati taj objekt. U međuvremenu dolazi i do akomodacije kojom oko prilagođava sliku udaljenosti tog objekta. Te su dvije radnje potpuno usklađene. Ako nema promjene položaja oka, tada nema ni promjene u akomodaciji. Znači uvjet da se oko pokreće naprijed-nazad (što znači da izoštri sliku na pravu udaljenost) jest da se prije toga pomaknulo ili lijevo ili desno, ili gore ili dolje, ili koso u nekom smjeru (slika 3).
Slika 3
2. Savršen biokemijski proces pretvaranja svjetlosnih podražaja u električne impulse u žutoj pjezi.
U daljnjem ću tekstu hipotetski nastojati objasnit kako je moguće da oko može bez problema u takvim otežanim uvjetima imati tako dobar vid i zamjećivanje (percepciju).
Pojašnjenje stavke 1
Prvo ću nešto reći o vanjskim mišićima oka. Milijune godine čovjekovi predci kao što je Lucy, (a također milijune godina prije i Lucyni predci,) živjeli su na sličan način. Živjeli su na dnevnom svjetlu, bili su u pokretu i vrebala im je opasnost od drugih pokretnih bića. Zato se organ vida potpuno prilagodio takvom načinu života. Neke životinje bolje vide noću npr. mačke, a neke imaju bolji njuh nego vid npr. psi. To je zato što je njihov način života kroz milijune godina evolucije doveo do razvoja tih osobina.
Čovječje oko je okruglo i okruženo sa šest mišića: četiri ravna i dva kosa (slika 4). Oni pokreću oko u svim smjerovima: lijevo – desno, gore – dolje, naprijed – nazad. Smatra se da su vanjski mišići oka puno jači nego što je potrebno za obično pokretanje oka lijevo – desno, ili gore – dolje. Također okruglo oko se nalazi u okrugloj očnoj duplji koja je obložena s lojem (masnim stanicama). Postoji izreka koja kaže: „Klizi kao po loju“. Sve te navedene činjenice uvjetuju da se oko vrlo brzo pokreće lijevo – desno, gore – dolje, naprijed – nazad, te na taj način stvori jasnu sliku.
Slika 4
Pojašnjenje stavke 2
Očne ovojnice
Da bi vid bio besprijekoran, prehrana oka kao i odvođenje otpadnih tvari treba biti savršena. Zato je oko opskrbljeno s izrazito mnogo krvnih žila. Oko se sastoji od 3 ovojnice (slika 5).
1. Bjeloočnica ili vanjska ovojnica
2. Žilnica ili srednja ovojnica
3. Mrežnica ili unutrašnja ovojnica
Slika 5
1. BJELOOČNICA je bijela i prelijeva se kao opal (slika 5, točka 1). To je tvrda, neprozirna očna ovojnica koja služi kao zaštitni ogrtač unutrašnjim strukturama oka. Prekriva 5/6 očne jabučice, te se na nju povezuje 6 očnih mišića koji omogućavaju kretanje oka. Središnji dio bjeloočnice je proziran i zove se rožnica. Svjetlost u oko dolazi kroz rožnicu.
2. ŽILNICA sadrži krvne žile u kojima krv cirkulira kroz oko (slika 5, točka 2). Žilnica ima izrazito bogatu krvožilnu mrežu koja služi za prehranu mrežnice. Debela je oko 0,5mm. Odmah iza rožnice, žilnica postaje vidljiva i zove se šarenica, sa zjenicom u središtu. Iza šarenice smještena je očna leća koja sakuplja svjetlo koje prolazi kroz zjenicu i stvara sliku na mrežnici. Oko očne leće, žilnica tvori nabore poznate kao cilijarni mišić. Cilijarni je mišić povezan s očnom lećom pomoću malog ligamenta, tako da klasična oftalmološka znanost smatra da cilijarni mišić može upravljati skupljanjem i širenjem očne leće. Žilnica, šarenica i cilijarni mišić zajedno tvore uveu ili srednju očnu ovojnicu.
Histološki žilnica je građena od 4 sloja (lamine).
-Suprakorioidni sloj. Nju čine lamele kolagenih i elastičnih vlakana koje se prednjim krajem drže na žilnici, a straga na bjeloočnici.
-Vaskulozni sloj. Sadrži mnogo malih krvnih žila (arteriole i venule) i vezivo.
-Kapilarni sloj. Sastoji se od spletova kapilara koje su smještene u unutrašnjem dijelu žilnice.
-Bazalni sloj (Bruchova membrana) (slika 6). Građena je od tanke mreže elastičnih vlakana, a priliježe uz pigmentni sloj mrežnice.
3. UNUTRAŠNJU OVOJNICU možemo podijeliti na dva dijela. To su pigmentni sloj i mrežnica.
PIGMENTNI SLOJ je vanjski tanki sloj pričvršćen uz žilnicu i sadrži tamni pigment melanin (slika 6).
Pigment štiti mrežnične osjetilne stanice od prejaka svjetla jer upija svjetlo što prolazi kroz sloj živčanih stanica, pa nema odbijanja i interferencije svjetla.
Interferencija – uzajamno pojačavanje i oslabljivanje svjetlosnih valova prilikom njihovih sudaranja.
Slika 6
MREŽNICA ili retina je unutrašnja očna ovojnica u kojoj se stvara osjet svjetla (slika 6). Smještena je na stražnjem dijelu očne jabučice i njezin je najvažniji dio (slika 5, točka 3). Može se usporediti s filmom u fotoaparatu. U njoj se nalaze stanice osjetljive na svjetlost (fotosenzitivne i fotoreceptorske stanice) i zovu se štapići i čunjići. Štapići se uglavnom aktiviraju pri slabijem svjetla u sumraku i noću, te osiguravaju crnobijeli vid, dok čunjići osiguravaju vid danju i opažanje boja.
Svjetlost što upada u mrežnicu izaziva čitav niz električnih i kemijskih događaja (reakcija) koji u konačnici aktiviraju živčane podražaje. Ili, pojednostavljeno rečeno, te receptorske stanice, nakon što prime svjetlo, pretvaraju kompliciranim kemijskim procesom svjetlosni podražaj u električni impuls, koji se vidnim živcem prenosi u mozak. Mrežnica prima osjet svjetla i na periferiji i u centralnom djelu gdje je žuta pjega. Žuta se pjega ili makula nalazi u središnjem dijelu mrežnice i odgovorna je za oštrinu centralnog vida, te u nju pada fokus slike promatranog predmeta (slika 7a). U sredini žute pjege središnja je jamica i tu je mjesto najjasnijeg vida (slika 7b).
Slika 7a Slika 7b
Periferni je dio makule važan za prostorni vid. Stoga najintenzivniji biokemijski procesi pretvaranja svjetlosne energije u električnu nalaze se u centralnom djelu, tj. u žutoj pjezi. Zato je bitno da je sva mrežnica, a posebno središnji dio, jako dobro opskrbljena krvlju. Stoga mrežnica, uz to što se opskrbljuje krvlju iz žilnice, ima i svoju vlastitu krvožilnu mrežu.
Dakle mrežnica, koja je unutarnja očna ovojnica, ima vanjski i unutarnji sloj. Vanjske slojeve mrežnice opskrbljuju mrežnične žile, a unutarnje slojeve opskrbljuje žilnica (slika 8).
Slika 8
Ovdje bih želio neke činjenice još malo pojasniti. Čovjek normalno ima otvorene oči više od 16 sati na dan. Sve to vrijeme u žutoj pjezi se događaju intenzivni i snažni biokemijski procesi pretvaranja svjetlosnih podražaja u električne impulse. Za takve snažne, a dugotrajne biokemijske procese, bitno je da izmjena tvari bude besprijekorna. Znači stanice koje su odgovorne za te procese, trebaju imati vrlo dobru prehranu i vrlo dobro odvođenje otpadnih tvari. U takvim procesima obično kao hrana služe šećeri, i to najčešće glukoza. (U onim dijelovima tijela gdje se vrše snažni i intenzivni biokemijski procesi, za prehranu se koriste ugljikohidrati, tj. šećeri, jer oni snažno izgaraju i stvaraju veliku energiju.) Zato je stražnji dio oka opskrbljen s jako mnogo krvnih žila gdje ta svježa krv donosi hranu, a preko tih žila se odnose i otpadne tvari.
Kada se događaju kemijske ili biokemijske reakcije, kao nusproizvod javlja se toplina. U stanicama našeg tijela se također, prilikom metaboličkih reakcija, stvara toplina. Naše tijelo ima normalnu temperaturu od 36°C do 37° C. Ukoliko se temperatura povisi tada se poveća cirkulacija, prošire se pore na koži, povećava se znojenje i temperatura padne. Ukoliko se temperatura snizi, krvne žile se stisnu, smanji se cirkulacija, a također se stisnu pore na koži i posljedično se smanji znojenje. Tako i stanice u našem tijelu imaju mogućnost da reguliraju toplinu. Ako se toplina povećava, onda je regulatorni mehanizmi snize, a ako se smanji onda je regulatorni mehanizmi povise. No metabolički procesi nisu u svim stanicama isti. Npr. masne stanice koje služe kao skladište hrane, imaju vrlo slabi metabolizam. Stoga je i zagrijavanje u takvim stanicama vrlo slabo. No stanice u oku, koje pretvaraju vidni podražaj u električni impuls, i to 16 sati na dan, imaju vrlo jak metabolički proces. Stoga se one zagrijavaju puno više nego druge stanice u tijelu. Zato mrežnica treba imati toliko dobru opskrbu krvlju da bi mogla ne samo prehraniti te stanice, već da bi se i kroz kvalitetnu cirkulaciju te stanice uvijek mogle adekvatno hladiti. Neki doktori fiziolozi smatraju da ta snažna izgaranja ugljikohidrata u stražnjem dijelu oka, a bez odgovarajućeg hlađenja, jedan su od uzroka makularne degeneracije. To bi nekako mogli usporediti s varenjem željeza. Prilikom varenja stvara se velika temperatura pa varioci često moraju taj var polijevati vodom da bi ga ohladili.
Makularna degeneracija
U daljnjem tekstu želio bih nešto reći o makularnoj degeneraciji. To je vrlo ozbiljno očno oboljenje koje se manifestira tako što se najprije gubi centralni vid. U početku gubitak centralnog vida je minimalan. No vrlo brzo se to oštećenje širi tako da se gubi centralni vid kao i periferni dio centralnog vida, a ostaje očuvan samo manji dio perifernog vida (slika 9).
Takvi ljudi više ne mogu normalno funkcionirati. Oni nisu u stanju obavljati svakodnevne aktivnosti poput čitanja, gledanje televizije ili vožnje automobila, pa su stoga ovisni o tuđoj pomoći.
Slika 9
U posljednje se vrijeme povećava učestalost senilne (staračke) makularne degeneracije (age related macular degeneration). Kako se također povećava i učestalost makularne degeneracije i u mlađih ljudi, onda neki znanstvenici smatraju da bi iz naziva trebalo izbaciti „senilna“ (staračka). Koliko je makularna degeneracija uzela maha govori podatak da je danas najveći uzrok gubitka vida kod ljudi upravo - makularna degeneracija (slike 12a i 12b) dok je na drugom mjestu uzrok gubitka vida – glaukom (slike 13a i 13b).
Na slici 10a prikazan je presjek oka zdravog čovjeka, a slika 10b pokazuje kako vidi čovjek s normalnim vidom.
Na slici 11a prikazan je presjek oka čovjeka sa zamućenom lećom, a slika 11b pokazuje kako vidi čovjek sa zamućenom lećom. Zamućena leća se naziva mrena ili katarakta. Ljudi s mrenom vide kao da gledaju kroz zamagljeno staklo.
Na slici 12a prikazan je presjek oka s makularnom degeneracijom, a slika 12b pokazuje kako vidi čovjek s takvim oštećenjem. Tu se najprije gubi centralni vid, dok je periferni vid još uvijek donekle sačuvan. No kako proces napreduje onda i periferni vid postaje sve slabiji.
Na slici 13a prikazan je presjek oka kod čovjeka koji ima glaukom. Slika 13b pokazuje kako vidi čovjek koji ima glaukom, gdje se najprije gubi periferni vid, a centralni vid je još uvijek donekle sačuvan. Kako proces napreduje, s vremenom se gubi i centralni vid. O glaukomu je napisano u posebnom poglavlju.
Na slici 14a prikazan je presjek oka čovjeka koji ima dijabetičku retinopatiju. Slika 14b pokazuje kako vidi čovjek koji ima dijabetičku retinopatiju.
Slika 10a Slika 10b
Slika 11a Slika 11b Slika 12a Slika 12/pp class=p class=b
Slika 13a Slika 13b Slika 14a Slika 14b
Budući da se makularna degeneracija ne može adekvatno liječiti, onda je bitno da se ona spriječi. Zato ću u daljnjem tekstu spomenuti razloge makularne degeneracije.
Smatra se da s godinama kod starijih ljudi mora normalno doći do degenerativnih promjena na očima, te da su zapravo makularna degeneracija, kao i ostale degenerativne promjene, sasvim normalne za tu dob. Slažem se da se s godinama kod čovjeka degenerativne promjene povećavaju. Ali također smatram da uz malo kvalitetniju njegu, brigu i prehranu svojih očiju, naše oči bi nas mogle služiti sve do duboke starosti.
Ako malo analiziramo gore napisani tekst, možemo zaključiti da su oči evolucijski razvijene kao skoro savršen organ. S obzirom na zahtjevnu funkciju koju obavljaju (više od 16 sati dnevno rada), zatim na uvjete pod kojim obavljaju ili mogu obavljati tu funkciju, ako je to potrebno, (sjetimo se Lucy ili prizora iz filma „Apokalipto“), smatram da su oči mnogo savršeniji organ od velike većine drugih naših organa. Oči su toliko dobro napravljene, da uz samo nekoliko minuta dnevno potrošenog vremena za njihovu pravilnu njegu, trebale bi nas služiti kroz cijeli život. Svi organi mogli bi prije stradati i dobiti degenerativne i patološke promjene od očiju. Dakle, dok drugi organi s vremenom propadaju, oči bi i dalje trebale biti zdrave, a dobar vid očuvan. Naime, gledamo li logično kroz evoluciju, te ako se sjetimo evolucijske biti čovjeka kroz priču o Lucy, onda zapravo možemo zaključiti da su oči i osjetilo vida najvažniji organ za očuvanje čovječjeg života. Stoga je i logično da je zbog očuvanja života Lucy i njene vrste kao i njenih potomaka, onaj organ koji joj je bio najpotrebniji, da je najbolje građen i da je najdugovječniji. No oko može biti najdugovječniji organ ako radi po pravilima koja su razvijena i postavljena kroz milijune godina evolucije.
Evolucijski (prirodni) rad oka
Čovjek je stvoren za kretanje. Kad se čovjek kreće tada srce bolje pumpa krv, dolazi do bolje opskrbe kisika i hranjivih tvari kroz sve organe, tkiva i stanice. Odvođenje otpadnih tvari i toksina je temeljitije i brže. Struja eritrocita udara u stjenke krvnih žila i gura u cirkulaciju bijela krvna tjelešca koja se bore protiv mikroorganizama. Mišići se istežu i stežu što im povećava elastičnost i izdržljivost. Izmjena tvari je poboljšana, pa to cijelo tijelo osjeća kao dobrobit i zdravlje. Nedostatak kretanja dovodi do povećane debljine, slabijeg rada srca, začepljenja arterija, skraćivanja mišića i posljedično tome bolova u zglobovima, šećerne bolesti, osteoporoze, kao i mnogih drugih bolesti koje su izravno i neizravno povezane s nedostatkom kretanja. Dakle svi organi i tkiva imaju dobrobit od kretanja. Oko je također organ kojemu je kretanje vrlo važno. U kretanju, oko dobiva bolju cirkulaciju i odvođenje otpadnih tvari, što znači da je izmjena tvari poboljšana. No za razliku od drugih organa i tkiva koje imaju dobrobit samo ako je cijelo tijelo u kretanju, pa kroz bolji rad srca dobiju veću prokrvljenost, kod oka je to nešto drugačije. Oko zbog svoje funkcije ima svoje mišiće kojima samostalno upravlja, pa cirkulacija u oku nije izravno vezana s boljim radom srca. To je i logično jer kad je Lucy na drveću i bere voćne plodove, ona miruje. Kad je na zemlji i bere zeleno lišće ili bobice, ona također miruje. Kad u zasjedi čeka malu životinju (npr. zeca), tek se onda itekako umiri. Ali oko ne miruje. Oko gleda na blizu voćne plodove koje Lucy bere, a s druge strane stalno gleda u daljinu svim smjerovima i pazi da li se neka divlja mačka penje po granama i dolazi prema njoj. Kad je u zasjedi i vreba malu životinju, s jedne strane oko je fokusirano na mjesto gdje očekuje da će doći mala životinja, a s druge strane gleda uokolo da ne bi i ona sama postala plijen nekog grabežljivca. Dakle Lucy miruje, a njeno oko je stalno u pokretu, u svim smjerovima, gdje mora biti koncentrirano na zadatke koje mora obaviti. A koncentracija na određene zadatke znači pojačani napor za oči i vid. U takvom stanju, ako bi prokrvljenost oka ovisila o boljem radu srca, Lucy ne bi opstala. Bolji rad srca je povezan s kretanjem. A Lucy je u nekim trenutcima morala biti vrlo mirna, a da su joj oči i vid snažne i dobro prokrvljene. Zato se priroda kroz milijune godina evolucije pobrinula da oko bude dobro prokrvljeno, a da se Lucy ne mora neprestano kretati.
Oko je okruženo sa šest mišića: četiri ravna i dva kosa. To su (slike 15a i 15 b):
1) gornji ravni mišić ili musculus rectus superior
2) donji ravni mišić ili musculus rectus inferior
3) unutarnji ravni mišić ili musculus rectus medialis
4) vanjski ravni mišić ili musculus rectus lateralis
5) gornji kosi mišić ili musculus obliquus superior
6) donji kosi mišić ili musculus obliquus inferior
Slika 15a Slika 15b
Na slici 15a oko je prikazano s bočne strane (lijevo oko), a na slici 15b je prikazano je desno oko sa stražnje strane.
Oni pomiču oko u svim smjerovima. Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema gore, tada se pojačava tonus u gornjim ravnim mišićima. Oni se stežu (kontrahiraju) i povlače očne jabučice prema gore (slika 16a). U isto vrijeme se donji ravni mišići istežu (relaksiraju). Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema dolje, tada se pojačava tonus u donjim ravnim mišićima. Oni se stežu (kontrahiraju) i povlače očnu jabučicu prema dolje (slika 16b). U isto vrijeme se gornji ravni mišići istežu (relaksiraju).
Slika 16a Slika 16b
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema desnoj strani tada se pojačava tonus u desnim ravnim mišićima (kod desnog oka to je vanjski ili lateralni ravni mišić, a kod lijevog oka to je unutarnji ili medijalni ravni mišić). Ti mišići se stežu i povlače očne jabučice prema desnoj strani (slika 17a). U isto vrijeme lijevi ravni mišići se istežu (slika 17a).
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema lijevoj strani tada se pojačava tonus u lijevim ravnim mišićima (kod lijevog oka to je vanjski ili lateralni ravni mišić, a kod desnog oka je to unutarnji ili medijalni ravni mišić).Ti mišići se stežu i povlače očne jabučice prema lijevoj strani (slika 17b). U isto vrijeme desni ravni mišići se istežu (slika 17b).
Slika 17a Slika 17b
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda na blizu tada se pojačava tonus gornjeg, donjeg i unutarnjeg ravnog mišića. Ti mišići se stežu, te izvrše pritisak na očnu jabučicu i izduže je (slika 18a). Istovremeno se kosi mišići opuste (slika 18b). Očna jabučica tada dobije izgled jajeta (slike 18a i 18b). Na taj način slika padne u žarište ili fokus (što znači da se izoštri) i čovjek vidi oštro. Na slikama 18a, 18b, 19a i 19b prikazano je desno oko s bočne strane.
Slika 18a Slika 18b
Kad čovjek s normalnim vidom pogleda na daljinu, tada se ravni mišići opuste (slika 19a), kosi mišići se stegnu i gurnu očnu jabučicu (slika 19b), oko se skrati i ponovo vrati u prirodan oblik jabučice ili lopte (slike 19a i 19b). Tada čovjek opet vidi oštro udaljene predmete.
Slika 19a Slika 19b
Sad je jasno kako izgledaju, gdje su smješteni i kako rade vanjski ravni mišići. No kad su u pitanju vanjski kosi mišići, mislim da njihov izgled, smještaj i rad treba još malo pojasniti (slika 20).
|
Slika 20 – Očna jabučica gledana sa stražnje strane
Na slici 21a brojkama od 1 do 4 označen je tok gornjega kosog mišića: |
|
|
1) Gornji kosi mišić, dolazi sa stražnje strane oka i pruža se prema prednjoj strani ka gornjem unutrašnjem kutu.
2) Fibrozno hrskavični prsten kroz koji prolazi tetiva koja se nastavlja na gornji kosi mišić.
3) Tetiva koja se nastavlja i naslanja na stražnji gornji dio očne jabučice.
4) Završni dio tetive gornjeg kosog mišića koja se lepezasto širi i pričvršćuje na gornjem vanjskom kvadrantu očne jabučice.
Na slici 21b brojkama od 1 do 3 označen je tok donjeg kosog mišića:
1) Spojen je na dnu očne šupljine (dio gornje čeljusti).
2) Odatle se pruža koso prema natrag i u stranu (lateralno) ispod očne jabučice.
3) Pričvršćuje se na njenom donjem vanjskom kvadrantu.
Slika 21a Slika 21b
S obzirom na smjer toka gornjeg i donjeg kosog mišića, oni kad se stežu guraju očnu jabučicu prema naprijed. Gornji kosi mišić gura gornji dio očne jabučice, a donji kosi mišić gura donji dio očne jabučice. Kako rade u paru, onda sinkronizirano guraju cijelu očnu jabučicu prema naprijed. Očna se jabučica tada skraćuje. Također rade u paru i kad se sinkronizirano opuštaju. Gornji kosi mišić se opušta tj. izdužuje, te se na taj način produžuje gornji dio očne jabučice. Donji kosi mišić se opušta, tj. izdužuje, te se na taj način produžuje donji dio očne jabučice. Očna jabučica se tada, u cjelini, produžuje.
Oči gledaju u paru. S obzirom na to da su oči udaljene jedno od drugog nekoliko centimetara, zbog toga postoje dva različita kuta gledanja. To znači da postoje dvije slike koje dolaze u mozak. Iako mozak primjećuje razliku u tim slikama, one se u mozgu stapaju u jednu sliku (fuzija). Takav način gledanja nam omogućava da vidimo predmete u tri dimenzije, te da se bolje snalazimo u prostoru. To je tzv. binokularni ili stereo vid. Zbog takvog načina gledanja, kod čovjeka s normalnim vidom, kad gleda predmete koji su blizu, dolazi do tzv. konvergencije. Oči idu prema unutra da bi svako oko moglo vidjeti bliski predmet. Što je promatrani predmet bliže i konvergencija je veća. Tu imaju važnu ulogu unutarnji ravni mišići čija je funkcija i da izduže očnu jabučicu i da je privuku prema unutra.
Konvergencija – znači međusobno se približavati, stjecati se u jednoj točki. U matematici označava svojstvo dvaju pravaca da se stječu u jednoj točki.
Zašto se oko mora izdužiti da bi vidjelo oštro predmete koji su blizu, te zašto se mora skratiti da bi vidjelo oštro predmete tj. objekte koji su daleko, objašnjeno je u poglavlju „Optika i oko“ na kraju ovog teksta.
Dakle normalna očna jabučica je okrugla (slika 22a), a krvne žilice u žilnici koje opskrbljuju oko hranjivim tvarima i kisikom, su okrugle i normalno protočne (slika 22b).
U onom trenutku kad čovjek gleda objekte koji su blizu, ravni mišići stisnu očnu jabučicu i izduže je (slika 23a).Tada, budući da je oko duže nego inače, stvori se veći prostor u stražnjem dijelu oka. Krvne žile žilnice u stražnjem dijelu imaju veći prostor (nisu više stisnute kao kad je oko skraćeno) te se prošire. U njima se stvori podtlak (slika 23b) i krv lako uđe u te proširene krvne žile mrežnice. To uvjetuje da krv maksimalno napuni te žilice. U sljedećem trenutku kad čovjek pogleda u daljinu, ravni mišići se opuste, a kosi mišići gurnu očnu jabučicu prema naprijed. Oko se skrati (slika 24a), pa preko bjeloočnice pritisne i stisne krvne žilice žilnice (slika 24b), koja onda pod tim pritiskom napumpa sav krvožilni sustav oka.
Slika 22a Slika 22b
Slika 23a Slika 23b Slika 24a Slika 24b
Dakle, akomodacija nije slučajno napravljena tako da se oko stalno izdužuje i skraćuje. U tom neprestanom guranju očne jabučice naprijed-nazad ti kosi mišići, možemo slikovito reći, pumpaju te krvne žile žilnice i na taj način osiguravaju da uvijek cirkulira svježa krv koja stiže u taj dio oka. (To možemo usporediti s pumpanjem madraca ili jastuka za more. Ako se pumpa ne pritiska, tada ni zrak ne cirkulira.) Taj snažni mlaz krvi poboljšano hrani oko i vrši bolju izmjenu tvari. Ali također i poboljšava čišćenje krvnih žilica žilnice. Naime, kroz te male krvne žilice dolazi hrana, a odlaze otpadne tvari. Te otpadne tvari imaju tendenciju da se s vremenom zalijepe na krvne žilice. No pojačana količina i struja eritrocita udara u stjenke žilica žilnice te ih čisti od nakupina koje su se zalijepile za te stjenke. Ujedno neprestana cirkulacija svježe krvi hladi taj stražnji dio oka, gdje se odvijaju snažne biokemijske reakcije pretvaranja svjetlosnih podražaja u električne impulse.
Koliko je cirkulacija stražnjeg segmenta oka važna u liječenju makularne degeneracije, govori i podatak da ruski oftalmolozi pokušavaju liječiti makularnu degeneraciju na način da skidaju krvne žile s ravnih mišića oka (musculus rectus) i prebacuju ih u stražnji dio oka ne bi li na taj način poboljšali cirkulaciju stražnjeg segmenta oka. Također, dugoročna petnaestogodišnja studija s Wisconsin School of Medicine and Public Health otkrila je da ljudi koji se barem tri puta tjedno bave nekom fizičkom aktivnošću, tj. tjelesno su aktivni, imaju 70% manji rizik od nastanka degeneracije makule, nego njihovi vršnjaci sa sjedalačkim načinom života. To također pokazuje da opće sportske aktivnosti također dovode do prokrvljenja stražnjeg dijela oka.
Smatram da su sportske aktivnosti vrlo važne za čovjekovo zdravlje. No u slučaju istraživanja studija s Wisconsin School of Medicine and Public Health mislim da su sportske aktivnosti neizravno (indirektno) utjecale na bolju prokrvljenost oka. Naime prilikom većine sportskih aktivnosti čovjek treba gledati naizmjenično blizu i daleko. Ako je u pitanju trčanje tada malo gleda u daljinu, a malo u blizinu da vidi gdje trče. Ako su u pitanju igre s loptom i u tom slučaju prati pogledom loptu koja je čas blizu, a čas daleko. Stoga je očna jabučica kod sportskih aktivnosti, zbog akomodacije, stalno u pokretima lijevo-desno, gore-dolje i naprijed –nazad, što dovodi do bolje cirkulacije u očima.
Ovdje bih još želio spomenuti da postoje dvije teorije akomodacije. Jednu teoriju zastupa klasična oftalmologija, a drugu prirodna oftalmologije.
O razlici između jednog i drugog tumačenja akomodacije možete pročitati u odlomku pod nazivom "Akomodacija" koji se nalazi na kraju ovog teksta.
Moderni svijet
Milijunima godina evolucije oko i vid su se razvili kao najvažnije čovjekovo osjetilo. Oko je uspostavilo svoja pravila kao i mehanizme obrane. No moderan način života, koje prate tehnološke i ekološke promjene, dovode do toga da se vid kvari. Moderna tehnička ili operacijska rješenja nisu usklađena s čovjekovom biti (evolucijom i fiziologijom). Zato dolazi do raskoraka u kojoj određena rješenja za poboljšanje vida, čine i određene suprotne učinke.
Smatram da su glavni razlozi kvara vida, a posljedično time i pojave makularne degeneracije, ovi:
A) drastična promjena načina života
B) ekološke promjene
C) tehnološke promjene.
Pojašnjenje stavke A) → drastična promjena načina života
Čovjek iz prošlih vremena živio je u skladu s prirodom, kretao se na svježem zraku i suncu. Oči su mu neprestano bile pokretne i pogled bi stalno prebacivao blizu i daleko. Podrazumijeva se da je uglavnom jeo prirodnu i nezagađenu hranu.
Moderan se čovjek zbog prirode posla više ne kreće, već pretežno sjedi. Također zbog prirode posla pretežno gleda na blizu, u ekran računala. S obzirom na takvu vrstu posla, oko je fiksirano na jednu udaljenost s vrlo malim pokretima lijevo-desno i još manjim pokretima gore-dolje. Pokreti naprijed –nazad u takvom poslu skoro da i ne postoje. Budući da ljudi provode 8 sati na poslu, i to dugi niz godina, oslabljena cirkulacija u oku je pogodna za degenerativne promjene.
Pojašnjenje stavke B) → ekološke promjene.
Sunčeva je svjetlost potrebna za zdravlje, no s obzirom na to da su se promijenile ekološke okolnosti, potrebno je tu nešto spomenuti. Oko Zemlje nalazi se ozonski omotač. To je plin koji se sastoji od 3 atoma kisika u molekulu O3. Važna zadaća ozona je da upija najveći dio opasnog spektra ultraljubičastog zračenja (UV– ultravioletnog).
Ultraljubičaste zrake možemo podijeliti u 3 tipa. To su UVA, UVB i UVC. Kako je ozonski omotač stanjen, one pojačano prodiru na Zemlju. Pojačano prodiranje UV zraka u oku može dovesti do pojave katarakte (mrene) i oštećenja mrežnice. Zbog toga je potrebno zaštiti svoje oči ljeti od 10 ujutro do 17 h popodne. Treba se koristiti sunčanim naočalama s UV blokatorima. Ipak ne bi bilo dobro da sada idemo u drugu krajnost, pa se počnemo potpuno lišavati sunčeva svjetla. Stoga je preporučljivo da dnevno 20 min do pola sata, rano ujutro i kasno poslijepodne, ljudi budu na suncu bez ikakvih sunčanih naočala.
Pojašnjenje stavke C) → tehnološke promjene
U tehnološke promjene možemo staviti tehnološka pomagala, a možemo ih podijeliti na tri glavne vrste:
I – tehnološka pomagala koja nam pomažu u radu (da lakše obavljamo radne zadatke)
II – tehnološka (tehnička) pomagala za bolje osvjetljenje
III – tehnološka (tehnička) pomagala za bolji vid (optička pomagala)
Pojašnjenje stavke I → tehnološka pomagala koja nam pomažu u radu (da lakše obavljamo radne zadatke)
Od tehnoloških pomagala koja nam pomažu u radu spomenuti ću računala (kompjutore).
Kod računala postoje tri komponente koje štetno utječu na vid:
1) fizička komponenta
promatranje bliskih predmeta, kao što je ekran računala, dovodi do toga da se očni mišići napinju i grče. Ujedno, ako se satima gleda u ekran računala onda se rjeđe trepće. Time se sprečava održavanje očne jabučice u vlažnom i čistom stanju;
2) optička komponenta
jedino izravno (direktno) svjetlo na zemlji je sunčevo svjetlo, koje je prejako. Zato se naše oko prilagodilo da dobiva informacije od odbijanja (refleksije) svjetla, a ne od direktnog izvora. Ekrani računala i televizora isijavaju izravno svjetlo, te ujedno s treperenjem i bljeskanjem ekrana nepovoljno utječu na oči. Ujedno dugotrajno sjedenje, najčešće nepravilno, iskrivljuje kralježnicu, posebno vratnu. To dovodi do slabije opskrbe krvlju i živčanom energijom očiju i vanjskih mišića oka;
3) radijacijska komponenta (zračenje ekrana)
Ekrani isijavaju elektricitet, a također imaju i elektromagnetsko i UV zračenje. To je bilo više izraženo kod ekrana s katodnom cijevi (CRT - Cathode Ray Tube).
Katodna je cijev starija tehnologija koju je godine 1936. izumio Rus Vladimir Zworykin. To je vrsta velike žarulje iz koje je istisnut zrak i koja sadrži svjetlucav ekran. Elektronski top stvara neprekidan tok elektrona (katodnu zraku) koja udara u svjetlucavi ekran i stvara sliku.
Novija su tehnologija ekrani s tekučim kristalima (LCD - Liquid Crystal Display).
Budući da su sada u upotrebi pretežno LCD ekrani, koji manje zrače, onda je radijacijska komponenta uvelike smanjena.
U engleskom govornom području postoji pojam Computer vision syndrom (CVS) a označava skup simptoma koji se javljaju kod dugotrajnog korištenja kompjutora. To su: suhe i nadražene oči, crvenilo, nemogućnost fokusiranja, peckanje i umor očiju, glavobolja, zamagljen vid, „bježanje“ slike pred očima, dvostruka slika, bolovi u vratu i ramenima, bolovi u ručnim zglobovima.
Pojašnjenje stavke II → tehnološka (tehnička) pomagala za bolje osvjetljenje
Prije sam spomenuo da je čovjekov predak star čak 3.2 milijuna godina. Cijelo to vrijeme živio je pretežno na otvorenom prostoru s mnoštvo sunca oko sebe. Stoga se oko i čovječji mozak prilagodilo na sunčevu svjetlost, odnosno na puni spektar sunčeva svjetla. Tako je sunčevo svjetlo postalo hrana za naše oči i mozak. Kao što je i za fotosintezu kod biljaka potrebno dnevno svjetlo, tako je i čovjekovu oku i mozgu potrebno dnevno svjetlo. Zato bi bilo dobro da se ljudi kad god mogu, služe dnevnim svijetlom. Ako se radi u zatvorenim prostorima, onda bi trebalo podignuti rolete, tako da svjetlo ulazi kroz prozorsko staklo. No ukoliko nije moguće zbog položaja zgrade koristiti se dnevnim svijetlom, tada bi trebalo iskoristiti žarulje. Najlošije je fluorescentno, u narodu poznato kao neonsko svjetlo. Fluorescentna cijev je staklena cijev kojoj je unutrašnjost obložena nekom fluorescentom tvari, a ispunjena je plinom argonom i parama žive. Kad se uključi struja onda, pojednostavljeno rečeno, katoda emitira elektrone koji udaraju u fluorescentni sloj. Taj sudar stvara fotone koje mi vidimo kao vidljivu svjetlost. Smatram da postoje tri glavna razloga zašto fluorescentno svjetlo nije dobro za naše oči, pa ću ih hipotetski objasniti.
1. S obzirom na to da je ta svjetlost neujednačena, tj. isprekidana svjetlost, to naše oko prepoznaje kao treperenje svjetlosti. Pojavljuje se stroboskopski efekt kod kojeg ljudsko oko spontano reagira na promjenu toka skupljanjem i širenjem zjenice, pa se vrlo brzo umori. Stroboskopski efekt naročito je štetan tamo gdje je potrebno veliko naprezanje očiju kao pri pisanju, čitanju, crtanju i sl.
2. Već sam prije kazao da receptorske stanice u žutoj pjezi pretvaraju kompliciranim kemijskim procesima svjetlosni podražaj u električni impuls koji se vidnim živcem prenosi u mozak. Također sam rekao da se naše oko milijunima godina evolucije adaptiralo na sunčevu i dnevnu svjetlost. Također imamo i činjenicu da se način života drastično promijenio, gdje ljudi više nisu na otvorenom već rade u zatvorenim prostorima. I to najčešće pod fluorescentnim svjetlima. Svjetlost je hrana za naše oči. Ako čovjek jede dobru hranu, biokemijski procesi u tijelu će se odvijati bez zastoja. A prava hrana će zadovoljiti potrebe tijela za građevnim elementima. Jednako tako ako čovjek jede lošu hranu, biokemijski procesi u tijelu će biti otežani. Loša hrana ne može zadovoljiti potrebe tijela za građevnim elementima, te takva prehrana vodi u bolest. Isto tako čovječje oko nije prilagođeno da tu fluorescentnu svjetlost kompliciranim kemijskim procesima pretvara u električni impuls. Komplicirani procesi su zahtjevni te i najmanja greška, kao npr. loše svjetlo, može taj proces odvesti u krivom smjeru. Zato prilikom pretvaranja fluorescentnog svjetla u električni impuls, mnogo lakše može doći do greški kod biokemijskih reakcija. Tada lakše nastaje oštećenje stanica u žutoj pjezi, što loše utječe na dobar vid u cjelini.
3. U daljnjem ću tekstu postaviti i treću hipotezu gdje ću navesti još jedan važan razlog zašto fluorescentno svjetlo nije prirodno za čovjekov vid. Kroz milijune godina evolucije čovjekov mozak se navikao da Sunce izlazi (a s njime se pojavljuje i dnevna svjetlost) u ljetnim mjesecima oko 6 sati ujutro, a zalazi oko 6 sati poslijepodne. U zimskim izlazi oko sat vremena kasnije i zalazi oko sat vremena ranije. Mozak ima svoj biološki sat i prema tom satu se odvijaju fiziološke funkcije u oku. Nakon što se čovjek naspava stvori se dovoljna količina fotoreceptora koji trebaju hvatati fotone svjetla, tako da svjetlosni podražaj kemijskom reakcijom pretvori u električni impuls, koji se vidnim živcem prenosi u mozak. Sunčeva svjetlost se ponaša na predvidiv način. S izlaskom Sunca svjetlost se sve više pojačava dok Sunce ne dođe do zenita. Nakon toga svjetlost postaje sve slabija dok ne dođe do zalaska Sunca, nakon čega se polako gubi. Znači da jačinu Sunčeve svjetlosti u jednom danu možemo usporediti s Gaussovom krivuljom. Na slici 25a vidimo da se svjetlo pojavljuje u 6 h ujutro, a da je najjače u 12h. Zatim jakost svjetla u poslijepodnevnim satima ponovo slabi.
Slika 25a Slika 25b
Sunčeva svjetlost je kontinuirana s vrlo malim odstupanjima u intenzitetu, tj. jakosti svjetla. Kroz milijune godina evolucije mozak je navikao da svjetlost ulazi u oko uvijek u istoj količini i kontinuirano. Ipak često puta se tokom dana količina svjetla smanji ili poveća. Npr. ako je Sunce zašlo za oblake ili obratno ako je Sunce izašlo iza oblaka. No taj proces se ne odvija brzo. Da bi Sunce izašlo iza oblaka ili da bi oblaci prekrili Sunce, potrebno je određeno vrijeme. Stoga u tom slučaju oko ima dovoljno vremena da pripremi odgovarajući broj fotoreceptora, u zavisnosti od količine svjetla. Tu također i šarenica ima važnu ulogu. Ona svojim skupljanjem ili širenjem smanjuje ili povećava zjenicu te i na taj način regulira količinu svjetla koja ulazi u oko.
Taj proces se kroz milijune godina evolucije uskladio tako da za tu količinu svjetlosnih fotona koja uđe u žutu pjegu, oko uvijek ima pripremljen odgovarajući broj fotoreceptora koji se sudare s tim fotonima. I dalje pretvaraju svjetlosni podražaj u električni impuls.
No što se događa kad čovjek umjesto dnevnog svjetla ima osvjetljenje fluorescentne cijevi?
Fluorescentna cijev radi po principu da elektroni iz katode udaraju u fluorescentni sloj čiji sudar stvara fotone svjetla. Tu još važnu ulogu igraju i živine pare kao i plin argon, no zbog lakšeg razumijevanja procesa spomenuti ću samo udar elektrona u fluorescentni sloj. Broj elektrona koji se sudaraju s fluorescentnim slojem nije ujednačen. Nekad udari manje, a nekad više elektrona. Stoga je svjetlost čas manja, čas slabija. Stoga takva svjetlost nije kontinuirana već je isprekidana. Ta promjena intenziteta svjetla se događa mnogo puta u sekundi(slika 25b).Naše oko nije naviklo na takve brze promjene količine svjetlosnih fotona koje ulaze u žutu pjegu. U prvom naletu fotoreceptori pohvataju sve fotone koji uđu u oko. No u drugom naletu gdje je zbog načina rada fluorescentne cijevi, u žutu pjegu došao veći broj fotona, oko nije pripremilo dovoljan broj fotoreceptora. Rekli smo da su mozak i oko navikli na kontinuiranu svjetlost gdje se povećanje ili smanjenje jakosti svjetla događa u određenom vremenu u kojem oko ima prostora da prilagodi broj fotoreceptora.
Kod fluorescentne cijevi povećanje ili smanjenje jakosti svjetla se odvija vrlo brzo, možemo kazati mnogo puta već u samo jednoj sekundi. Mozak i oko nisu pripremljeni za takvo stanje. Oko ne može tako brzo stvoriti neujednačen broj fotoreceptora, jer za to nije genetski programiran, te zato jedan dio fotona iz fluorescentne cijevi prolazi u žutu pjegu bez da se sudari s fotoreceptorima. Kada foton svijetla udari u žutu pjegu, a da se nije sudario s fotoreceptorom, on je tada oštećuje. Naime svrha fotoreceptora nije samo da se sudari s fotonom i promjenom svjetlosnog podražaja u električni impuls dovede do stvaranje slike u mozgu. Svrha fotoreceptora je i da zaštiti žutu pjegu tako da fotoni u nju ne mogu slobodno udarati, a da prije toga nisu prošli transformaciju kroz sudar s fotoreceptorom.
Da bih to malo slikovitije objasnio, podsjetiti ću se nekih scena iz filma Pearl Harbor. U tom filmu se prikazuje napad japanskih aviona na američku vojnu luku Pearl Harbor početkom drugog svjetskog rata. Amerikanici nisu imali informacije da će ih Japanci napasti. Zato nisu očekivali napad, bili su iznenađeni i nisu bili pripremljeni. Kad su japanski avioni došli do luke, Amerikanci su podigli svoje avione s aerodroma u blizini luke i suprotstavili se Japancima. S obzirom na to da je bio približno isti broj japanskih i američkih aviona u zraku, prvi napad je zaustavljen. No u sljedećem naletu Japanci su poslali veći broj aviona nego što su Amerikanci mogli podići s aerodroma. Jedan dio japanskih aviona u drugom naletu se sukobio s malobrojnijim američkim avionima. No onaj višak japanskih aviona jednostavno je preletio pored američkih aviona jer nisu imali nikakvu prepreku. Doletjeli su do luke i bombardirali je.
Tako i naš mozak i oko kroz milijune godina evolucije nisu dobili informaciju da postoji takvo isprekidano svjetlo. Zato su iznenađeni i nisu pripremljeni za takvu vrstu svjetla.
Dakle, kao što je višak japanskih bombardera preletio pored američkih aviona jer nisu imali nikakvu prepreku, tako i višak fotona udara u naše oko jer nema prepreke koje predstavljaju fotoreceptori.
Koliko fluorescentno svjetlo može biti štetno govore i podaci da je prije uvođenja takvog svjetla u rodilišta u Americi bilo kudikamo manje retinopatije (oštećenje mrežnice) kod prerano rođene djece (PARADE MAGAZINE 01. 06. 1997). Danas se u mnogim bolnicama prerano rođenoj djeci stavljaju povezi na oči.
U zadnje vrijeme se jako forsiraju štedne žarulje. Štedne žarulje su zapravo male fluorescentne cijevi. Osobno smatram da su žarulje sa žarnom niti zdravije za ljudsko oko od štednih žarulja. Žarna nit isijava kontinuirano svjetlo kao što je i sunčevo svjetlo, dok fluorescentna cijev isijava isprekidano svjetlo. Kontinuirano svjetlo je prirodnije za čovjeka.
Pojašnjenje stavke III → tehnološka (tehnička) pomagala za bolji vid (optička pomagala)
Tu možemo svrstati naočale, leće i laserske operativne zahvate na rožnici za bolji vid.
Sami operativni zahvati nisu tehnička pomagala. No zato što se kod operativnih zahvata koriste tehnička pomagala možemo ih svrstati u ovu grupaciju.
Optička pomagala možemo podijeliti na dvije podvrste, a u treću podvrstu možemo svrstati laserske operacije:
III a) naočale ili leće s plus dioptrijom za dalekovidnost,
III b) naočale ili leće s minus dioptrijom za kratkovidnost,
III c) laserski operativni zahvati na rožnici, za bolji vid.
Pojašnjenje stavke III a) → naočale ili leće s plus dioptrijom za dalekovidnost,
Lucy i dalekovidnost
Prije nego što krenem u objašnjenje kako radi dalekovidno oko koje upotrebljava plus dioptrijske naočale, ponovo ćemo se podsjetiti na Lucy i vratiti u daleku prošlost. Lucy i njena vrsta su živjeli u skupinama (hordama) u kojoj su mlađi članovi skupine imali zadatke da beru plodove, lišće ili love male životinje. Stariji su članovi skupine imali zadatak da stražare, gledaju u daljinu i uzbune skupinu ako uoče neku opasnost. Smatram da postoje tri razloga zašto je bila takva podjela. Prvi razlog je u tome što su stariji članovi skupine već imali oslabljene motoričke sposobnosti pa nisu mogli tako brzo brati plodove, a posebno više nisu bili tako spretni u lovu na male životinje. Zato su to radili mlađi članovi skupine. Drugi razlog je taj što nisu bili toliko brzi kao mladi. Trebalo im je više vremena da pobjegnu od neposredne opasnosti. Zato su tu opasnost trebali ranije uočiti da bi imali više vremena za pobjeći u sklonište. Treći razlog vidim u činjenici da su stariji pripadnici skupine ili horde imali i više životnog iskustva. Stoga su lakše mogli prepoznati da li se u daljini nalazi prijatelj ili neprijatelj. Ili dobrodušna životinja ili opasni grabežljivac. Na taj način su imali koristi za sebe i za skupinu jer su ih na vrijeme mogli upozoriti na opasnost.
Dakle, dok su mlađi pripadnici skupine Lucy gledali i blizu i daleko, stariji pripadnici su gledali pretežno u daljinu. Zbog neprestanog gledanja u daljinu, kroz milijune godine evolucije, oko se prilagodilo da kod čovjeka nakon 40-te godine počne slabiti vid na blizinu. Na daljinu je vid i dalje dobar, ali zbog grča kosih očnih mišića (oblikusa), vid na blizinu postaje lošiji. To je sasvim normalno jer osnova ljudske fiziologije jest da onaj organ koji ne koristi određenu svoju funkciju, da ta funkcija postaje sve slabija i slabija. U moderno vrijeme imamo obrnuti slučaj. Sve više ljudi je kratkovidno. To je zbog toga što pretežno koriste svoj vid na blizu, a gubi se funkcija gledanja na daljinu. Iako danas ljudi više ne žive u hordama ili skupinama kao nekad, geni se prenose, tako da nakon 40-te ili 45-te godine većina ljudi počinje slabije vidjeti na blizinu. No ta funkcija nije trajno izgubljena. Vježbanjem očnih mišića ti kosi mišići mogu ponovo povratiti svoju elastičnost. Stoga čovjek može ponovo vidjeti dobro i na blizinu, kao što vidi dobro na daljinu.
Oko kao lopta (kugla)
Čovječje oko je dugačko 24 mm i ono ima oblik lopte ili kugle. Kugla je najsavršenije geometrijsko tijelo. Kako svaki organ ima tendenciju da vrši svoju funkciju uz najmanji utrošak energije, onda se i oko prilagodilo takvom stanju. To znači, kad oko ima oblik kugle, vanjski očni mišići tada imaju uravnoteženi akcijski potencijal. Oni tada nisu napeti i u takvom stanju troše najmanje energije. To je zapravo prirodno stanje oka. U takvom stanju čovjek vidi oštro sve što je dalje od šest metara (slika 26). Ako je objekt bliži od šest metara onda se oko treba akomodirati, tj. prilagoditi toj blizini. Oko se tada izduži. Što je predmet bliže, oko se treba više izdužiti. Kad čovjek s normalnim vidom pogleda na blizu sva četiri ravna mišića se stisnu i izduže očnu jabučicu (slika27). Ona se tada produži na npr. 25 mm (slika 27). No kad čovjek s normalnim vidom pogleda na daljinu, ti ravni mišići se opuste, a kosi mišići malo gurnu očnu jabučicu koja se ponovo vrati na dužinu od 24 mm. Tada čovjek ponovo može vidjeti oštro objekte na daljinu (slika 28).
Slika 26 Slika 27
Slika 28
Kod kratkovidnih ljudi ti ravni mišići su stalno stisnuti i očna jabučica je neprestano izdužena. Zbog toga ti ljudi vide dobro predmete koji su blizu (slika 29a), ali ne vide oštro predmete koji su daleko (slika 29b). Što je veća kratkovidnost, mišići su u većem grču i očna jabučica je još duža od normale (slika29c).
Slika 29a Slika 29b
Slika 29c
Kod ljudi koji nikad nisu imali dioptriju, a zašli su u određene godine, npr. iza 40-te ili 45-te godine, događa se nešto što smo već spomenuli kod Lucy i njene vrste. Kosi mišići postaju neelastični. Kad čovjek s takvim mišićima pogleda na daljinu, očna jabučica je dugačka 24 mm i on još uvijek vidi oštro objekte koji su daleko (slika 30a). No kada želi pogledati predmete koji su blizu, ravni mišići stisnu očnu jabučicu i pokušaju je produžiti, ali ne uspijevaju. To je zato što su kosi mišići postali neelastični, te ne dopuštaju produženje očne jabučice (slika 30b).
Slika 30a Slika 30b
Dioptrijske leće – plus leće (konveksne ili sabirače) i minus leće (konkavne ili rastresače)
Već smo prije napomenuli da ako čovjek želi vidjeti predmete na blizu, onda se ta jabučica mora produžiti. Ako se ne može produžiti, tada takav čovjek dobije tzv. naočale za čitanje, npr. dioptriju s lećama +1,00. Da bi dalje mogao lakše pojasniti tekst, nešto bi trebao kazati i o lećama. Postoje dvije osnovne vrste leća koje se koriste za pravljenje naočala. To su plus (+) leće a zovemo ih još konveksne ili sabirače (slike 31a, 31b i 31c). Slika 31a prikazuje bikonveksnu leću. Ona je ispupčena s obje strane. No kad su u pitanju plus dioptrijske leće, onda su te leće malo drugačije. Na vanjskom strani su ispupčene, a na unutarnjoj ravne. To su tzv. plankonveksne leće (slika 31b). Ili, mogu biti na vanjskoj strani ispupčene, a na unutarnjoj strani udubljene, s time da je ispupčenje na vanjskoj strani veće, nego što je udubljenje na unutrašnjoj strani. To su tzv. konkavkonveksne leće. U tom slučaju zbroj ispupčenja i udubljenja je takav da je to također plus leća. Takav je oblik prilagođen obliku rožnice i obliku oka (slika 31c).
Slika 31a Slika 31b Slika 31c
Druga vrsta su minus (–) leće a zovemo ih još konkavne ili rastresače (slike32a, 32b i 32c). Slika 32a prikazuje bikonkavnu leću. Ona je udubljena s obje strane. Kad su u pitanju minus dioptrije, onda su te leće malo drugačije. Na vanjskoj strani su ravne, a na unutarnjoj su udubljene tzv. plankonkavne leće (slika32b). Ili mogu na vanjskoj strani biti ispupčene, a unutrašnjoj strani udubljene. S time da je udubljenost na unutrašnjoj strani veća, nego što je ispupčenost na vanjskoj strani. To su tzv. konvekskonkavne leće (slika 32c). U tom slučaju zbroj udubljenja i ispupčenja je takav da je to također minus leća. Takav je oblik prilagođen obliku rožnice i obliku oka.
Slika 32a Slika 32b Slika32c
Plus leće (slike31b i 31c) se daju dalekovidnim ljudima zato što smanjuju put zraka svjetlosti od leće do žute pjege. Na taj način kraća očna jabučica, tj. očna jabučica koja se ne izdužuje, može vidjeti oštro sliku koja je blizu (slike 33a, 33b i 33c).
Slika 33a Slika 33b Slika 33c
Minus leće (slike 32b i 32c) se daju kratkovidnim ljudima zato što produžuju put zraka svjetlosti od leće do žute pjege. Na taj način duža očna jabučica, tj. očna jabučica koja se ne može skratiti, može vidjeti oštro sliku koja je daleko (slike 34a, 34b i 34c).
Slika 34a Slika 34b
Slika 34c
Utjecaj plus (+) dioptrije na ponašanje očne jabučice
Vratimo se opet na objašnjenje čovjeka koji je dobio naočale +1 za čitanje. Ta ispupčena leća (konveksna, sabirača) smanji put od te plus leće do žute pjege. Stoga čovjek, bez obzira što mu se očna jabučica nije produžila, on vidi oštro predmete koji su blizu. No kako se vid kvari tako i dioptrija postaje sve veća i veća. A kosi mišići guraju očnu jabučicu sve jače prema naprijed. Očna jabučica više nije duga 24 mm već je nešto kraća npr. 23,8 mm. Tada čovjek mora nositi tzv. bifokalne naočale. Npr. stakla jakosti +2,00 su na gornjem dijelu naočala i s njima gleda na daljinu. A na donjem dijelu su stakla jakosti od npr. +4,00 i s njima gleda na blizinu. To su leće s tzv. malim prozorčićima na dnu stakala (slika 35).
Slika 35
No kako i dalje kosi mišići guraju očnu jabučicu prema naprijed, očna jabučica postaje još kraća (npr. 23,5 mm) te takvom čovjeku trebaju multifokalne ili progresivne naočale. Takve leće su najdeblje na dnu naočala, a što se ide više prema sredini, leća je sve tanja (slika 36).
Slika 36
U tom slučaju čovjek koji gleda kroz takvu leću, samo prilagodi kut oka udaljenosti objekta od očiju. To znači da ako želi vidjeti neki predmet koji je jako blizu, treba gledati kroz najdonji dio koji je ujedno i najdeblji sloj leće (slika 36a). A ako želi vidjeti objekt na srednjoj udaljenosti od npr. jedan metar, onda malo podigne pogled, gdje je ta leća nešto tanja nego na samom dnu (slika 36b). Ukoliko želi vidjeti predmet koji je još dalje, onda još više podigne pogled gdje je ta leća najtanja (slika 36c).
Slika 36a
Slika 36b
Slika 36c
Takvo neprestano skraćeno oko se ne izdužuje i ne skraćuje. Nema tzv. pumpanja krvnih žilica, dolazi do zastoja u cirkulaciji, prehrana i odvod otpadnih tvari je smanjena - što sve skupa pogoduje stvaranju makularne degeneracije. Na slikama 37a 37b i 37c je prikazano kako vidi čovjek s normalnim vidom gdje se njegova jabučica izdužuje i skraćuje u zavisnosti od udaljenosti objekta koji se gleda.
Slika 37a
Slika 37b
Slika 37c
Ovdje bih želio još nešto pojasniti. Stanje i pokretljivost očne jabučice kod dalekovidnih ljudi bih podijelio u tri stupnja:
- Prvi stupanj su ljudi koji zapravo imaju normalan vid. Oni vide dobro i blizu i daleko pa im se očna jabučica skraćuje i izdužuje s obzirom na udaljenost slike od oka. Što je objekt bliži oku očna jabučica je duža, a što je objekt dalje očna jabučica je kraća. S tim da iza 6 metara udaljenosti pa sve do beskonačne udaljenosti, očna jabučica je uvijek dugačka 24 mm. Ono što oni opažaju, jest da s godinama ne mogu vidjeti sitna slova tako blizu, kao kad su bili djeca ili mladi ljudi. Kod takvih ljudi mikrocirkulacija u stražnjem dijelu oka je dobra.
- Drugi stupanj su ljudi iznad 45 godina s početnom dalekovidnošću. Oni na daljinu imaju još uvijek savršen vid. Ali za blizinu trebaju im naočale od +1,00 do +2,50. U svojoj sam ordinaciji mnogim takvim ljudima testirao vid, gdje sam bio ugodno iznenađen koliko im je vid na daljinu oštar. Iako takvi ljudi na blizu vide lošije, ipak se očna jabučica donekle giba. Makar i u tom pokušaju da se izoštri vid na blizu, ravni mišići stisnu očnu jabučicu, a neelastični kosi mišići ipak ponekad pomalo popuste stisak. Rezultat toga je da se očna jabučica giba naprijed – nazad, ali u vrlo smanjenom opsegu. Kod takvih ljudi mikrocirkulacija u stražnjem dijelu oka još uvijek nije ugrožena.
- Treći stupanj su ljudi koji se koriste bifokalnim ili multifokalnim, tj. progresivnim naočalama. Kod takvih ljudi očna jabučica nije dugačka 24 mm, već je nešto kraća. Što je veća plus (+) dioptrija, očna jabučica je kraća. Znajući da kod progresivnih naočala svaka udaljenost objekta na koji oko gleda ima svoju debljinu, onda se zapravo takvo oko uopće ne pomiče naprijed – nazad. Ali tu postoji još jedna činjenica, a to je da je to oko stalno stisnuto. To oko je stalno skraćeno. Ono je dugačko npr. 23,5 mm. Kod ljudi čija je očna jabučica dugačka 24 mm (slika 38a), krvne žile mrežnice na stražnjem dijelu oka ipak imaju određeni prostor za svoj rad. Na uvećanoj slici vidimo da su te krvne žilice okrugle (slika 38b). No kod skraćenog dalekovidnog oka (slika 39a), taj prostor za rad je smanjen. Znači ne samo da se oko ne giba naprijed – nazad već i te krvne žilice u stražnjem dijelu oka su stisnute. U njima je, slikovito rečeno, stalno povišen pritisak tj. tlak. Na uvećanoj slici vidimo da su te krvne žilice pritisnute (slika 39b).
U daljnjem ću tekstu nešto kazati o kratkovidnosti. Iako će o kratkovidnosti biti govora u posebnom dijelu, ovdje ću se dotaknuti kratkovidnosti da bih naglasio razliku između normalnoga, dalekovidnoga i kratkovidnog oka, te njihovih utjecaja na krvne žilice i očnu cirkulaciju.
Kratkovidno oko je trajno izduženo. Tu je prisutno stalno izvlačenje, tj. vlak (slika 40a) te su krvne žilice u stražnjem dijelu oka razvučene (slika 40b).
Slika 38a Slika 38b
Slika 39a Slika 39b
Slika 40a Slika 40b
Zato što su trajno razvučene, stjenka im je tanja, pa je sklonija pucanju nego kod žilica u normalnom oku. No ono što je ovdje bitno naglasiti jest da je u tim krvnim žilicama trajno prisutan podtlak. Dakle u krvnim žilicama stisnutog (skraćenog) oka postoji veći tlak nego što je to kod normalnog oka. U krvnim žilicama razvučenog (izduženog) oka postoji niži tlak (podtlak) nego što je to kod normalnog oka. Ni jedno ni drugo stanje nije dobro za mikrocirkulaciju stražnjeg dijela očnog segmenta. Iako i u stisnutom, i u razvučenom oku ( i u jednom i u drugom slučaju) postoji razlika između tlaka više i niže vrijednosti, ta razlika je malena, te nije pogodna za dobru cirkulaciju. Sjetimo se tjelesnog krvnog tlaka čije su normalne vrijednosti od 120 do 80 mm Hg. Tu je razlika od 40 jedinica pritiska. Ako se ta razlika od 40 jedinica pritiska smanji, tada je cirkulacija krvi u tijelu ugrožena. Zato nije dobro da je tjelesni tlak ni previše visok ni previše nizak. Slično je stanje i u krvnim žilicama oka. U očnoj jabučici normalne dužine (slika 41a), krvne žilice oka su okrugle (slika 41b). S povremenim produženjem očne jabučice (slika 42a), koje se događa kad čovjek gleda predmete na blizinu, te se krvne žilice razvuku (slika 42b). To će stvoriti podtlak tako da krv lakše uđe i napuni takve krvne žilice. U sljedećem trenutku, kad čovjek pogleda u daljinu, kosi mišići gurnu očnu jabučicu (slika 43a), što dovodi do povećanja pritiska i tlaka u krvnim žilicama stražnjeg segmenta oka (slika 43b). Taj pritisak uvjetuje da te napunjene krvne žilice snažnije tjeraju krv u druge dijelove oka. Cirkulacija kao i izmjena tvari u takvom oku je dobra.
Znači za očnu cirkulaciju je najbolje da se stalno izmjenjuje podtlak i pritisak, ali u normalnim granicama.
Kod trajno skraćenog ili trajno izduženog oka, cirkulacija u stražnjem dijelu očne jabučice je kod tih ljudi ugrožena. Oko ima svoje adaptacijske mogućnosti, no ako takvo stanje duže potraje, a znamo da traje godinama pa i desetljećima, onda je dovod kisika i hranjivih tvari, kao i odvođenje otpadnih tvari, smanjeno. Intenzivni biokemijski procesi pretvaranja svjetlosnih podražaja u električne impulse nisu praćeni s adekvatnom prehranom i adekvatnim odvodom otpadnih tvari. Zato u takvom stanju lako može doći do tzv. senilne makularne degeneracije (Age Related Macular Degeneration).
Slika 41a Slika 41b
Slika 42a Slika 42b
Slika 43a Slika 43b
Makularna degeneracija - zaključak
U daljnjem ću tekstu objasniti kako nastaje makularna degeneracija. Mislim da će nakon toga biti još jasnije koliko je za dobar vid bitna dobra cirkulacija u stražnjem dijelu oka. Da bih to lakše objasnio, malo ćemo ponoviti anatomiju očnih ovojnica. Iako će biti prikazane sve tri ovojnice, za razumijevanje procesa su nam potrebne samo dvije ovojnice: mrežnica ili unutrašnja ovojnica i žilnica ili srednja ovojnica.
Dakle mrežnica ili unutrašnja ovojnica ima fotoreceptorske stanice koje primaju svjetlost. Iza mrežnice se nalazi pigmentni sloj, a iza pigmentnog sloja nalazi se Bruchova membrana. Iza Bruchove membrane nalazi se žilnica. Naime žilnica se sastoji od 4 sloja. Jedan od tih slojeva je bazalni sloj, a to je Bruchova membrana (slika 44).
Slika 44 – presjek normalnih očnih ovojnica
S godinama života smanjuje se i broj receptorskih i živčanih stanica mrežnice. Te izumrle stanice prihvaća pigmentni epitel koji ima zadatak da ih usiše (apsorbira) i razlaže. S vremenom sposobnost pigmentnih stanica da razlože živčane stanice, postaje sve slabija te dolazi do taloženja neprerađenog materijala. Taj materijal se, slikovito rečeno, pohranjuje ili deponira te ga zato nazivamo depozit. (Umjesto imena depozit koristi se još i ime – druze). Depozit otežava normalnu izmjenu tvari između žilnice i mrežnice, te je prehrana makule zbog toga smanjena. To je tzv. suhi oblik makularne degeneracije (slika44a).
Slika 44a – suhi oblik makularne degeneracije
Teži oblik makularne degeneracije jest kada dolazi do podizanja i uništavanja pigmentnog sloja. Tada dolazi do jače izraženog slabljenja vida. To je atrofični oblik makularne degeneracije (slika44b).
Slika 44b – atrofični oblik makularne degeneracije
S obzirom na to da mozak zna da retina nema više dovoljno kisika i hranjivih sastojaka, onda šalje impulse gdje se na području mrežnice (retine) počinju oslobađati tvari koje potiču stvaranje novih krvnih žila (neovaskularizacija). Te krvne žile imaju zadatak da ponovo omoguće opskrbu kisikom. Sjećam se jedne poslovice koja kaže: “Dobro i brzo, ne ide zajedno“.
I u ovom slučaju te, na brzinu, novostvorene krvne žile su izrazito nekvalitetne. Na nekim mjestima imaju suženja, a na nekim su proširena. Zato je cirkulacija u njima slaba (slika 44c).
Slika 44c – neovaskularizacija
Također i stjenke kapilara su slabe i oštećene. Tako slabe i oštećene stjenke kapilara ne mogu zadržati krv, te je propuštaju u okolno tkivo. Krv i plazma koja istječe iz napuklih kapilara se nakuplja u mrežnici. Krv u mrežnici ometa sve moguće živčane procese, te to dovodi do drastičnog pada vida. To je vlažni oblik makularne degeneracije (slika 44d).
Slika 44d – vlažni oblik makularne degeneracije
Ovdje ću hipotetski analizirati, sumirati (zbrojiti) i zaključiti što sve loše utječe na žutu pjegu i posljedično time dovodi do makularne degeneracije.
Oslabljena cirkulacija ima za posljedicu slabiju izmjenu tvari. To znači slabiju prehranu živčanim stanicama u mrežnici, kao i slabije odvoženje otpadnih tvari iz mrežnice.
Slabija prehrana znači da se živčane stanice u mrežnici ne mogu tako dobro obnavljati (jer nemaju dovoljno hrane) kao što bi trebalo. Dakle s vremenom odumiru pa se smanjuje broj receptorskih i živčanih stanica mrežnice. Budući da slabija cirkulacija ne dopušta da se taj povećani broj mrtvih živčanih stanica mrežnice razloži u pigmentnom sloju i venskom cirkulacijom odveze vani, one se talože u pigmentnom sloju u obliku depozita.
Depoziti još više otežavaju izmjenu tvari između žilnice i mrežnice te to dovodi do suhog oblika makularne degeneracije. S daljnjom progresijom bolesti stvaraju se nove krvne žile. No kako je, zbog već gore nabrojenih činjenica, prehrana mrežnice loša, u mrežnicu uspije doći samo loš građevni materijal. Od takvog lošeg građevnog materijala i te krvne žile su slabo građene. Zato pucaju i propuštaju krv i plazmu u okolno tkivo. To vodi u vlažni oblik makularne degeneracije.
Znači tu se javlja jedan zatvoreni krug. Slabija cirkulacija dovodi do slabije prehrane, a ta slabija prehrana uvjetuje opet slabiju cirkulaciju. (Novonastale krvne žile pucaju jer nemaju dobru prehranu.)
Dakle, možemo zaključiti da mozak nastoji stvoriti nove krvne žile da bi doveo kisik i hranu u žutu pjegu i mrežnicu. Smatram da se ne treba dovesti u takvo stanje kad mozak pokušava uspostavit cirkulaciju u stražnjem dijelu oka s, na brzinu napravljenim, nekvalitetnim krvim žilicama. Tada je već kasno. Treba preduhitriti takvo stanje tako da cirkulacija u očnoj jabučici bude neprestano dobra, neometana i bez zastoja. Smatram da su tu važne tri stvari.
1) Tu je bitno da se očna jabučica vrati u pravo prirodno stanje u kojem je pokretna naprijed - nazad.
2) Također je bitno da je prehrana bazirana no onoj vrsti hrane koja će omogućiti građevne elemente za fotoreceptorske živčane stanice (štapiće i čunjiće) koji se prilikom vidnog procesa brzo troše. One se posebno dobro obnove u snu, ali im za dugoročno dobru obnovu treba i prava hrana. Također je potrebno da se izbjegavaju određene tvari koje naročito štetno djeluju na žutu pjegu i mrežnicu (retinu).
3) Već sam prije spomenuo da je žilnica debela samo do 0,5mm. Znači da su krvne žile i kapilare u njoj tanke i uske. Da bi te tanke i uske krvne žilice i kapilare bile prohodne dugi niz godina, onda je potrebno i o njima voditi računa da imaju pravilnu njegu i prehranu.
S povećanjem godina života moguća je i pojava arterioskleroze.
Arterioskleroza ili ovapnjenje arterija – je bolesna promjena krvnih žila koja nastaje zbog unosa otrovnih supstanci (npr. nikotin), povišenog kolesterola i starenja krvnih žila. Krvne žile uslijed masnoće i vapnenca postaju tvrde, gube svoj elasticitet i sužavaju se tako da onemogućavaju normalan tijek krvi kroz njih. U krajnjem stadiju dolazi do njihovog potpunog začepljenja.
Kad se pojavi arterioskleroza u krvnim žilama u drugim dijelovima tijela, onda doktori preporučuju pravilnu prehranu, redovnu tjelesnu aktivnost, reguliranje krvnog tlaka, izbjegavanje stresa i pušenja.
Sve to više-manje vrijedi i za krvne žilice u žilnici. Razlika je samo u tom da redovna tjelesna aktivnost za oko znači gledanje na blizu i daleko bez upotrebe naočala ili leća.
Pojašnjenje stavke III b) → naočale ili leće s minus dioptrijom za kratkovidnost
Utjecaj minus (–) leće na ponašanje kratkovidnog oka
U daljnjem tekstu ćemo se podsjetiti na nešto o čemu sam već govorio.
Oko je okruženo sa šest mišića: četiri ravna i dva kosa. Oni pomiču oko u svim smjerovima: gore – dolje, lijevo – desno, naprijed – nazad.
Znači kad čovjek s normalnim vidom pogleda neki objekt na blizu, tada ravni mišići stisnu očnu jabučicu i oko se izduži. Na taj način slika padne u žarište ili fokus (znači da se izoštri) i čovjek vidi oštro (slika 45a). Kad čovjek s normalnim vidom pogleda neki predmet u daljinu, ravni mišići se opuste, kosi mišići gurnu očnu jabučicu, oko se skrati i čovjek ponovo vidi oštro (slika 45b).
Slika 45a Slika 45b
Kad kratkovidan čovjek pogleda na blizu njegovi ravni mišići se zgrče, stisnu očnu jabučicu i oko se izduži (slika 46a). No kad kratkovidan čovjek pogleda na daljinu njegovi zgrčeni očni mišići su i dalje stisnuti i oko je i dalje izduženo. U tom slučaju, budući da se očna jabučica nije skratila, slika dalekog predmeta pada ispred žute pjege. Kako slika ne pada u žarište, takav čovjek ne vidi dobro predmete na daljinu (slika 46b).
Slika 46a Slika 46b
Takvom čovjeku se stavljaju na oči naočale s minus dioptrijom (slika 47) koje zovemo konkavne ili rastresače. Za razliku od sabirača (plus leće) koje sabiru zrake te zbog toga sjecište zraka pada bliže, rastresače (minus leće) rade na suprotan način. Njihova funkcija je da te zrake svjetlosti produže u svom putu, tako da sjecište zraka zbog tog produženja padne točno na žutu pjegu u žarište tog produženog oka.
Slika 47
S obzirom da kratkovidan čovjek mora stalno nositi naočale, jer inače ne može vidjeti oštro, ta očna jabučica je neprestano izdužena. Normalna dužina očne jabučice je 24mm (slika 48a). Po određenim mjerenjima smatra se da je oko koje ima dioptriju od -3,00 približno 1 mm duže (25mm) nego normalno oko (slika 48b). Ako je dioptrija -6,00 to oko je 2 mm duže (26mm) od oka normalne dužine (slika 48c). Dioptrija od -9,00 ima oko koje je 3mm duže (27mm) od oka normalne dužine,koje je dugo 24mm (slika 48d).
Slika 48a Slika 48b
Slika 48c Slika 48d
Već sam prije govorio da se očna jabučica akomodira tj. prilagođava udaljenosti objekta kojeg gleda. Tako ako gleda objekt blizu, očna jabučica se produži. Ako gleda objekt koji je daleko, očna jabučica se skrati. Kod kratkovidnog oka očna jabučica je stalno u stanju izduženosti. Zbog toga vidi dobro predmete koji su blizu. A kad gleda u daljinu, onda ima minus (–) leće koje produžuju zrake, te opet vidi dobro na daljinu. No sada se događa činjenica da je ta očna jabučica stalno izdužena (slike 48b, 48c i 48d). Kada gleda na daljinu, iako je izdužena, vidi dobro jer ima minus (–) leću (slika 49a). Kad takvo oko gleda nešto bliže (srednja udaljenost) i dalje je izduženo.
S obzirom na to da je ispred oka minus (–) leća onda se to oko mora samo malo prilagoditi. To znači da se treba za nijansu još izdužiti da bi stvorilo oštru sliku za tu nešto bližu udaljenost (slika 49b). Kad takvo oko pogleda predmet koji je još bliže (ili koji je jako blizu), onda se mora još za dvije ili tri nijanse izdužiti da bi izoštrilo taj vrlo bliski predmet (slika 49c). Kad ponovo takvo oko pogleda na daljinu kroz minus (–) leću, tada se vrlo malo (za nijansu ili dvije) skrati. Naime budući da je kratkovidno oko već izduženo, onda takvo oko vidi dobro predmete na blizu. Ali kako je minus (–) dioptrija koja je ispred oka takve jakosti da je napravljena da to kratkovidno oko vidi na udaljenosti od 6 m i dalje, onda se za stvaranje oštre slike bližih predmeta ta očna jabučica ipak treba još malo izdužiti.
Slika 49a
Slika 49b
Slika 49c
Kad kratkovidna osoba dođe u neke godine gdje kosi mišići postaju kruti, pojavljuje se tzv. dobna dalekovidnost. Prije se takva dalekovidnost zvala „staračka dalekovidnost“ (a i dalje se negdje tako naziva), ali kako se životni vijek produžio, onda se to danas može nazvati „dobna dalekovidnost“. Tada ti ljudi na daljinu vide dobro s tom minus (–) lećom (slika 49a). Ali da bi vidjeli dobro predmete koji su blizu, tada skinu naočale s minus (–) lećom i gledaju sa svojim očima. Tada to izduženo oko može vidjeti dobro bliske predmete jer ga ne ometa minus (–) leća koja je zahtijevala još veće izduženje (slika 50a). Slika50b prikazuje kako mlađi kratkovidni čovjek s istom minus dioptrijom kao i stariji, ne mora skidati minus naočale da bi vidio oštro predmete koji su blizu. Njegovi kosi mišići još nisu kruti, pa se očna jabučica može još dodatno izdužiti (slika 50b).
Slika 50a
Slika 50b
Danas se već proizvode dioptrijske multifokalne (progresivne) leće s minus dioptrijom. Npr. u horizontalnom (vodoravnom) pravcu stakla je leća -6,00 za daljinu. Zatim kako leća ide prema dnu, dioptrija je sve manja. Pri dnu leće dioptrija je jakosti od npr. -2,00. Dakle, kad takav čovjek gleda na daljinu, gleda kroz dioptriju od -6,00 (slika 51a).
Kad gleda na srednju udaljenost, tada malo spusti pogled i gleda kroz dioptriju npr. -4,00 (ovisno o daljini objekata na koji gleda) (slika 51b). A ako gleda neki objekt koji je blizu, tada spusti pogled i gleda kroz dioptriju od -2,00 (slika 51c).
U tim slučajevima očna jabučica je uvijek približno iste dužine, te nema čak ni minimalnog pomicanja oka naprijed - nazad, kao kod kratkovidnih ljudi koji su mlađe životne dobi.
Slika 51a
Slika 51b
Slika 51c
Komplikacije kratkovidnog oka
Znači kod kratkovidnih ljudi očna jabučica je stalno izdužena. Ako je dioptrija od npr. -6,00 to oko je duže 2mm (26mm) od normalne dužine. Za oko, koje je normalno dugačko 24 mm (slika 52), ta konstantna izduženost od 26 mm je veliko opterećenje (slika 53a). Inače oko, prilikom akomodacije i gledanja na blizu, normalno se produži. Ali to stanje traje neko vrijeme te se gledanjem u daljinu ponovo skrati. U ovom slučaju takvo oko je stalno izduženo. To je prisutno i danju i noću. Takvo oko se ne pomiče naprijed - nazad, te nema pumpanja svježe krvi. Zbog toga je cirkulacija u stražnjem dijelu oka oslabljena. Krv s kisikom i hranjivim tvarima otežano dolazi u stražnji dio oka a također je i odvod otpadnih tvari otežan. Stjenke krvnih žilica mrežnice zbog izvlačenja (sila vlaka) se stanje (slika 53b), postaju krtije i sklonije pucanju.
Slika 52
Slika 53a Slika 53b
Zbog te stalne izduženosti oka, stalnog vlaka tj. izvlačenja i rastezanja te očne jabučice postoji nekoliko komplikacija. Iako ih ima više, ovdje ću navesti samo tri:
1. 1 → Ablacija retine (odignuće mrežnice)
2. 2 → Fuchsove pjege
3. 3 → Makularna degeneracija
Pojašnjenje stavke 1 → Ablacija retine (odignuće mrežnice)
Ablacija retine predstavlja najozbiljniju komplikaciju kod kratkovidnosti (miopije). Smatram da ablacija retine nastaje zbog dva razloga:
a) a) fizička - neprestana sila izvlačenja
b) b) fiziološka - smanjena cirkulacija u stražnjem dijelu oka.
Pojašnjenje stavke a) → fizička - neprestana sila izvlačenja
Mrežnica je priljubljena uz žilnicu. No snaga tog priljubljena nije toliko velika i jaka da može iz dana u dan trpjeti jedan za nju neprirodni vlak (izvlačenje, rastezanje). Kod očnih ovojnica bjeloočnica je najotpornija na istezanje. Sposobnost žilnice da se isteže je manja od bjeloočnice. No mrežnica (retina) ima visoko diferenciranu (raznoliku) strukturu te je stoga sposobnost istezanja kod nje vrlo malena. Smatram da postoji još jedan razlog zašto je mrežnica osjetljiva na istezanje. Bjeloočnica i žilnica obuhvaćaju cijeli opseg očne jabučice. Bjeloočnica se u prednjem dijelu nastavlja na rožnicu, a žilnica se nastvalja na šarenicu i cilijarni mišić. Mrežnica se ne proteže kroz cijelo oko, već se nalazi samo na stražnjem dijelu oka (stražnji očni segment). Ona je zato puno kraća od bjeloočnice i žilnice.
Da bih slikovitije objasnio kako se ponaša mrežnica prilikom istezanja, ukazati ću na jedan pokus. Možemo uzeti dvije gumene tanke vrpce (lastika) iste debljine i izrezati ih na 10cm i na 5cm. Zatim ih počnemo rastezati. Primijetiti ćemo da kraća vrpca vrlo brzo puca, dok dužu trebamo mnogo više istegnuti da bi pukla.
Na slici 54a vidimo da je kod visoke kratkovidnosti takvo oko 3 mm duže u odnosu na normalno oko. Zbog tog neprestanog istezanja, za koje oko nije evolucijski pripremljeno, može doći do odljepljenja, tj. odignuća mrežnice (slika 54b).
Slično, ako se uzme list papira te ga se stalno rasteže. Na kraju će se papir rastrgnuti. Ablacija retine se posebno zna dogoditi kod žena nakon poroda, a kod muškaraca prilikom dizanja teških tereta ili u sportskim aktivnostima.
Slika 54a Slika 54b
Pojašnjenje stavke b) → fiziološka - smanjena cirkulacija u stražnjem dijelu oka
Mrežnica je pod naporom. Ima zadatak da vrši intenzivne biokemijske procese pretvaranja svjetlosnih podražaja u električne impulse u vrlo oslabljenoj cirkulaciji. Slaba prehrana i povećanje otpadnih tvari utječe na mrežnicu koja je osjetljiva na bilo kakve promjene. Stoga u neishranjenoj mrežnici slabe veze s žilnicom i dolazi od odljepljenja.
Ukoliko dođe do odljepljenja mrežnice, tada se mora ići na operaciju. Ukoliko operacija uspije, tada je kvaliteta vida bitno smanjena s uvijek prisutnim strahom da se ne ponovi ablacija.
Ovdje bih želio još nešto pojasniti. Operacija ablacije retine visoko je sofisticirana operacija, za koju, da bi se uspješno napravila, treba visoka tehnologija. Smatram da ljudsko društvo još uvijek nije na tolikom stupnju napretka, i da nema takvu tehnologiju. Iako su oftalmolozi - kirurzi koji rade te operacije izrazito kvalificirani i spretni, ipak trebamo se sjetiti stare izreke: „bez alata nema zanata“. Moje mišljenje je da oni još uvijek nemaju toliko kvalitetne instrumente kojima mogu napraviti takve operacije, a da bi bili sigurni da će sve proći bez posljedica. Također, ni svaki organizam nije isti, stoga neki organizam takvu vrstu operacije prihvati, a neki ne prihvati.
Sjećam se slučaja mlade žene (rođene 1969.) koja je na desnom oku imala dioptriju -6,00, a na lijevom -8,00. Nakon poroda koji je imala u 36. godini, dobila je na lijevom oku ablaciju retine, te je otišla na operaciju. No nakon nekog vremena je morala ići na ponovnu operaciju. Tada su joj morali operirati i leću na lijevom oku. Zatim je dobila sekundarni glaukom koji nije uspjela sniziti s kapljicama. Napravila je operaciju za sniženje očnog tlaka. No očni tlak se nije snizio ni nakon operacije. Nažalost, na lijevom oku je izgubila vid. Pitao sam je koje je simptome imala prije ablacije. Rekla je da je najprije bila ablacija staklovine. To je primijetila kao dimnu zavjesu koja se povlačila preko oka. Zatim je došla ablacija retine. Ablacija joj je počela na dnu vidnog polja. To je vidjela kao mutnu vodu koja se podiže. Do kraja dana, ta slika mutne vode, došla je do vrha.
Na desnom oku je također već imala početnu ablaciju staklovine čiju progresiju su oftalmolozi zaustavili s laserom. Kod mene je došla da bi vidjela što se može učiniti da se sačuva vid na desnom oku.
Poznata izreka: “Bolje spriječiti nego liječiti“ dolazi od punog izražaja kad je u pitanju ablacija retine.
Pojašnjenje stavke 2 → Fuchsove pjege
Zbog degenerativnih promjena kratkovidnog oka, gdje su stjenke krvnih žilica stanjene pa lakše pucaju, može doći do krvarenja u žutoj pjezi. Nakon krvarenja može doći do gomilanja pigmenta koji se naziva Fuchsove pjege. Zbog tih degenerativnih i hemoragičnih promjena u žutoj pjezi javljaju se pojave u vidnom polju kod kojih je slika iskrivljena. Kod većine degenerativnih žarišta, mogu se naći i skotomi uz jače oslabljeni centralni vid.
(Hemoragija – izljev krvi iz krvnih žila u tkivo, tjelesne prostore ili vanjsku sredinu)
(Skotom – dio vidnog polja na kojem se očituje potpuna ili djelomična sljepoća)
O tome koliko krvarenje u oku može biti opasno, nažalost, imao sam priliku da se i sam uvjerim. Došao mi je pacijent koji živi u inozemstvu, a koji je imao krvarenje u jednom oku. Na tom oku potpuno je izgubio vid. Bio je svjestan da mu je vid na tom oku izgubljen, tako da je i on došao na pregled i savjet što da radi kako bi zaštitio to zdravo oko.
Pojašnjenje stavke 3 → Makularna degeneracija
O makularnoj degeneraciji kod kratkovidnosti je već bilo govora u poglavlju „Utjecaj plus (+) dioptrije na ponašanje očne jabučice“.Ovdje bih samo napomenuo da je učestalost makularne degeneracije veća kod ljudi s visokom kratkovidnošću, nego kod ostalih ljudi.
Utjecaj dioptrijskih leća na žutu pjegu i centralnu jamicu (vidnu točku)
Čovječje oko je evolucijski napravljeno tako da nepravilno odbijene zrake svjetla iz vanjskog svijeta filtrira, lomi i pravilno usmjerava na žutu pjegu, koja je mjesto najjasnijeg vida (slika 55a i 55b). Cilj oka je da čovjek u svakom trenutku ima najoštriji mogući vid ali tako da to oku ne šteti. Zbog toga oko nastoji spriječiti prejaku svjetlost. To vrši šarenica koja svojim suženjem ili širenjem zjenice (slika 56) propušta odgovarajuću količinu svjetlosti toliko da čovjek vidi oštro, ali da ta svjetlost ipak nije prejaka, te da ne može naškoditi žutoj pjezi. Zato se oko adaptiralo tako da nepravilno odbijene zrake svjetla iz vanjskog svijeta dolaze najprije do šarenice koja ih propušta kroz zjenicu, gdje ih dalje očna leća lomi i pravilno usmjerava u žutu pjegu (slika 55a). Zrake svjetlosti, kad prolaze kroz konveksnu leću (sabiraču) koja se nalazi u ljudskom oku, se pravilno lome tako da tvore stožac koji se sastoji od podnožja stošca, tijela stošca i vrha stošca. Najoštriji vrh stošca, dakle taj sami vrh vrha možemo radi lakšeg razumijevanja nazvati vršak ili šiljak. Taj vršak ili šiljak pada na žutu pjegu (slika 55b). Žuta pjega ima u sredini malo udubljenje koje se zove centralna jamica (slika 55b i slika 57), a anatomski gledano ima oblik lijevka (slika 57). Žutu pjegu i centralnu jamicu možemo skraćeno nazvati – vidna točka (slika 57).
Slika 55a Slika 55b
Slika 56 Slika 57
Šiljak ili vršak zraka svjetlosti koje se sijeku u žutoj pjezi se poklapa, tj. podudara s lijevkom žute pjege i centralne jamice, tj. vidne točke (slika 58). Da je centralna jamica potpuno ravna, tj. da nema udubljenja u obliku lijevka, onda bi vrh snopa svjetla (šiljak stošca) jedan dio vidne točke obasjavao snažnijim intenzitetom (slika 59). Stoga bi se taj dio zbog prejakog svjetla mogao lakše oštetiti. Znači, cjelokupni mehanizam oka je napravljen tako da čovjek vidi oštro, ali da količina svjetlosti koja ulazi u oko nikad ne bude prejaka, te da se šiljak zraka svjetlosti taman podudara s lijevkom vidne točke (slika 58).
Slika 58 Slika 59
Na slici 60a vidimo odnos zraka svjetla i dužine očne jabučice, ako oko gleda tako da ispred sebe nema minus leću. Vidimo da šiljak zraka svjetla taman prianja uz centralnu jamicu (slika 60b). No što se događa ako ispred oka stavimo minus leću (slika 60c)? Tada ta leća nepravilne zrake svjetla lomi te pravilno i snažno usmjerava u žutu pjegu. S obzirom na zakrivljenost leće i na kut pod kojim ona lomi zrake svjetla, stožac svjetla je duži od očne jabučice. Sada šiljak, tj. vršak stošca svjetla ne prianja uz centralnu jamicu i žutu pjegu, već ih probija (slika 60c). Na taj način snažniji intenzitet svjetla upada na vidnu točku, za što ona evolucijski nije spremna. Te pravilne, intenzivne i jake zrake svjetla koje probijaju vidnu točku, šarenica suženjem zjenice ne može smanjiti. To je stoga što se umjetna minus leća nalazi ispred nje, pa je već nepravilno odbijene zrake iz prirode pravilno usmjerila u centar zjenice. Mozak se plaši da ta snažna koncentrirana svjetlost ne sprži ili ošteti žutu pjegu. Zato oko tada koristi drugi usklađujući mehanizam, a to su očni mišići. Oni zgrče očnu jabučicu, te je produže i žuta pjega se povuče prema nazad. Na taj se način opet šiljak stošca svjetla poklopi s lijevkom vidne točke (slika 60d).
Slika 60a Slika 60b
Slika 60c – odnos zraka svijetla i dužine oka u trenutku kad se ispred oka stavila minus leća
Slika 60d – produžena očna jabučica nekoliko trenutaka nakon stavljanja minus leće
No čovjek tada s tim minus lećama gleda i blizu i daleko. Ali ta jakost leće je namještena za gledanje u daljinu, a ne za blizinu. Za gledanje na blizu bi trebala biti manja jakost (slike 51a, 51b i 51c). Sad se ponovo događa, kad čovjek pogleda na blizu, da se zrake svjetla produže, te vrh stošca zraka svjetla probija vrh lijevka centralne jamice. Mozak to ponovo osjeti kao opasnost te naređuje očnim mišićima da se grče. Snažni ravni mišići se stežu i ponovo izduže očnu jabučicu. Ona se produžuje, te snažni snop svjetlosti ne udara direktno u žutu pjegu tj. centralnu jamicu, već malo ispred centralne jamice. Ali to što snop svjetlosti udara malo ispred centralne jamice, čovjek osjeti kao slabiji vid. Zato ide na pregled gdje mu odrede još jače minus leće. I ponovo dolazi do istog procesa. Mozak se ponovo plaši prejakog koncentriranog snopa svjetlosti u centralnoj jamici. Zato daje naređenje vanjskim ravnim mišićima oka da se stežu i na taj način izduže očnu jabučicu. Sada svjetlost ponovo pada malo ispred centralne jamice, a to čovjek osjeti kao slabiji vid. I ponovo odlazi po jaču dioptriju. I dalje se proces ponavlja.
Naime prejaka svjetlost dovodi veliki i koncentrirani broj fotona u žutu pjegu. Žuta pjega evolucijski nije programirana da stvori toliko veliki broj fotorecptora koji mogu, slikovito rečeno, pohvatati toliko neprirodno veliki broj gusto poredanih fotona. Mozak shvaća da je u oku govoreći slikovito „izvanredno stanje“. Zato mozak naređuje vanjskim mišićima oka da se stežu, te tako udalje žutu pjegu od koncentrirane svjetlosti. Udaljena žuta pjega se tako čuva od oštećenja. O međusobnom djelovanju fotona i fotoreceptora bilo je govora i u poglavlju Pojašnjenje stavke II → tehnološka (tehnička) pomagala za bolje osvjetljenje.
Kad je u pitanju dalekovidnost, tj. plus dioptrija, proces je potpuno isti. Samo u ovom slučaju očna jabučica se ne izdužuje nego skraćuje. I u ovom slučaju snažni koncentrirani snop svjetla, koji dolazi kroz plus leću, udara u žutu pjegu (centralnu jamicu). Mozak se plaši da taj koncentrirani snop svjetlosti ne sprži žutu pjegu, pa naređuje snažnim kosim mišićima da se grče, tj. stežu i guraju očnu jabučicu prema naprijed. To čovjek primijeti kao slabiji vid, pa ode na pregled gdje mu odrede još jače plus leće. I ponovo dolazi do istog procesa.
Kad je u pitanju kratkovidnost, tada mozak šalje naređenje ravnim mišićima da se napinju i izdužuju očnu jabučicu. A kad je u pitanju dalekovidnost, onda mozak šalje naređenje kosim mišićima da se stežu i skraćuju očnu jabučicu. Mozak se koristi tzv. linijom manjeg otpora. Mozgu je bitno da koncentrirana svjetlost koja prolazi kroz snažnu ili minus ili plus leću, ne sprži žutu pjegu. I zato šalje naređenje onim mišićima koji će u određenom slučaju brže obaviti posao. A kako su kod kratkovidnosti snažniji ravni mišići, onda se oni dalje napinju i izdužuju očnu jabučicu. A kod dalekovidnosti su snažniji kosi mišići. Stoga se oni dalje stežu i guraju očnu jabučicu, te je skraćuju.
Ovo bih još želio malo pojasniti. Mozak se koristi logikom: “Od dvije štete izaberi onu manju“. Naime za mozak je puno manja šteta ako je očna jabučica izdužena (kod kratkovidnosti) ili skraćena (kod dalekovidnosti) nego da presnažni koncentrirani snop svjetla ošteti ili čak sprži žutu pjegu (centralnu jamicu). Mozak zna da se grč mišića oka može ponovo opustiti, tako da tu nema neke veće štete. Ali kad se ošteti žuta pjega (centralna jamica), onda je nastala šteta nemjerljivo veća i nepopravljiva.
Da bih ovo još malo slikovitije pojasnio moram se vratiti u djetinjstvo. Mi smo tada kao djeca skidali ispupčene leće s džepnih lampa, te smo ih stavljali između sunca i ruke. Nalazili bi položaj na kojem je svjetlost sunca, nakon prolaska kroz leću, bila u žarištu na koži ruke. Tada bi nas ta svjetlost opekla (slika 61).
Slika 61
Takva svjetlost može biti toliko snažna da može zapaliti papir. Sjećam se filma u kojem dva čovjeka izgubljena u divljini Aljaske razgovaraju. Stariji i iskusniji pita mlađega kako se od leda može napravit vatra. Kako mlađi čovjek nije znao odgovor, stariji će: „Uzmeš komad leda, oblikuješ ga u obliku konveksne leće (ispupčene ili plus leće), zatim staviš u položaj između sunca i papira. Namjestiš da sjecište zraka koje prolaze kroz leću padaju na papir. I vrlo brzo će se zapaliti vatra“.
Dakle ako takav snažan i koncentriran snop svjetla može opeći kožu i zapaliti papir, onda je jasno da može uništiti i žutu pjegu (centralnu jamicu). Ipak kod dioptrijskih leća izvor svjetla nije sunce, već refleksija (odbijanje) Sunčeva ili umjetnog svjetla. Sunčeva svjetlost je nemjerljivo jača nego refleksija svjetla. Taj parametar moramo uzeti u obzir. Ali moramo uzeti i drugi parametar u obzir. Naime čovječja koža nema funkciju da prima svjetlost. Ona ima zaštitnu funkciju, što znači da bi nas trebala štititi i od svjetla. Za razliku od kože, fotoosjetljive i fotoreceptorske stanice u žutoj pjezi i centralnoj jamici su napravljene i predodređene da primaju svjetlost. Stoga možemo pretpostavit da su te stanice nekoliko milijuna puta osjetljivije na svjetlost od kože. Stoga i slabiji snop svjetla fokusiran iz nešto jače dioptrijske leće može naškoditi žutoj pjezi. Zato se oko izdužuje ili skraćuje u ovisnosti da li je ispred oka minus ili plus dioptrija.
Ljudi koji imaju oslabljen vid, a ne nose naočale, njima se također vid kvari. Oni tada nesvjesno stišću oči da bi bolje vidjeli. To provocira grč mišića i uvjetuje daljnji kvar vida.
Razlozi zašto bi ljudi s oslabljenim vidom trebali izvježbati očne mišiće
Ako analiziramo gornji tekst možemo zaključiti da se vid kvari. Stoga smatram da bi ljudi koji imaju početnu dioptriju trebali raditi očne vježbe po našim uputama. Na taj način bi vrlo brzo popravili svoj vid koji bi ostao dobar kroz cijeli život. Naime, kad se vid popravi tada samim gledanjem blizu i daleko, očni mišići rade i vježbaju. Tako da im više nije potrebna dodatna vježba. Sličan primjer su i ljudi koji su zbog nekog razloga morali imati nogu u gipsu. Nakon što skinu gips, mišići noge su im atrofirali i oni ne mogu hodati. No, nakon što izvježbaju te mišiće noge, mogu ponovo hodati i poslije čak i trčati. Kad su tu nogu osposobili, samim svakodnevnim hodanjem drže te mišiće noge jakim i elastičnim.
Potrebno je naglasiti da se početne dioptrije brzo popravljaju, pa će takvi ljudi popraviti vid uz vrlo malo utroška energije i vremena.
Smatram da ljudi koji imaju dioptrije srednje jakosti bi također trebali popraviti vid vježbama po našim uputama. Tu vidim dva razloga:
1. Vježbanje kod takvih ljudi još uvijek ne traje toliko dugo, te se vid može popraviti u relativnom kratkom vremenu.
2. Drugi razlog vidim u tome što se dioptrije kod takvih ljudi već kreću prema visokim dioptrijama. A kod visokih dioptrija učestalost degenerativnih pojava je sve veća. Također kod visokih dioptrija i popravak vida traje duže. Zato, da bi se to izbjeglo, treba početi vježbati dok dioptrija još nije previše narasla. Kod ovakvih primjera najčešće volim ispričati priču o „predviđanju događaja“ koju je na jednom predavanju rekao poznati prof. Branica, nažalost sada već pokojni.
Sjećam se da sam na prvoj godini studija na Medicinskom fakultetu u Zagrebu posjetio predavanje na kojemu je glavni govornik bio pokojni prof. dr. sci. Marko Branica. Na tom predavanju se govorilo treba li napraviti nuklearnu elektranu ili ne. Kao i pokojni prof. Branica, većina govornika je bila protiv nuklearne elektrane. Njegovo me se predavanje duboko dojmilo. Prisjećam se dijela predavanja koji je zvučao otprilike ovako: „Mi se ponašamo kao štakori. Tako i štakori, kad naiđu na neku hranu, onda prvo dva štakora jedu tu hranu a ostali čekaju. Ukoliko ta dva štakora kušača prežive, onda i ostali štakori navale na hranu. Ukoliko oni uginu, onda ostali štakori tu hranu više ne diraju. Tako i mi, ljudi, napravimo tvornicu ili neki drugi objekt pa onda shvatimo da ta tvornica jako puno zagađuje. Zatim shvatimo da nema dovoljno sirovine za tu tvornicu, pa sirovinu moramo uvoziti iz udaljenih zemalja, što poskupljuje proizvodnju. Pa shvatimo da nemamo dovoljno visokoškolovanih kadrova za tu tvornicu! Pa shvatimo da nemamo skladište u kojem možemo skladištiti otpad te tvornice, i slično! U modernom svijetu ljudi predviđaju događaje. Naprave simulacije što bi se sve moglo dogoditi u slijedećih 10, 20, ili 30 godina nakon što naprave tvornicu. Zahvaljujući tim simulacijama u startu izbjegnu nepotrebne troškove, nepotrebne probleme i nepotrebno rasipanje energije i resursa. Znači, osnovno pravilo jest da treba predvidjeti događaje.“
Što se tiče ljudi koji imaju visoke dioptrije smatram da bi, posebno oni, trebali doći na vježbe za poboljšanje vida. Naime od ove tri grupacije oni su najviše ugroženi. Zato popravljanjem vida očnim vježbama, po našoj metodi, oni zapravo postignu i imaju najveću dobrobit. Vračanjem očne jabučice putem vježbi u prirodno stanje, dobivaju dobar vid ali sprječavaju i degenerativne promjene koje zbog toga nastaju. No preporučio bih da ne čekaju da se degenerativne promjene pojave, pa da onda traže pomoć. Treba doći dok te promjene nisu nastupile (ili su eventualno u tek početnoj fazi). Njima bih posebno preporučio da pročitaju priču pok. prof.dr. Branice o „predviđanju događaja“.
Pojašnjenje stavke III c) → laserski operativni zahvati na rožnici za bolji vid
Utjecaj minus leća i laserske operacije na dužinu očne jabučice
Kad kratkovidan čovjek (slika 62a) stavi na oči naočale, leće ili napravi lasersku operaciju za bolji vid tada, bez obzira koja je od tih metoda u pitanju, sve rade po istom principu. Kad se stave minus (–) leće (konkavne) na naočalama ispred oka, one produžuju tok zraka svjetlosti koje padaju, u tom izduženom oku, točno na žutu pjegu i čovjek vidi dobro (slika 62b). Ako stave kontaktne leće na oko, one rade po istom principu. Kontaktne leće na oku su također konkavne (minus leće) (slika 63a). Stoga i one produžuju tok zraka svjetlosti koje padaju, u tom produženom oku, točno na žutu pjegu i čovjek vidi dobro. Razlika je samo u tome što sada leća koja produžuje zrake svjetla nije na naočalama, već je naslonjena direktno na rožnicu (slika 63b).
Slika 62a
Slika 62b
Slika 63a Slika 63b
Ako čovjek napravi lasersku operaciju za bolji vid, tada očni kirurg oblikuje laserom tu rožnicu u obliku konkavne leće. Naime rožnica je debljine oko 0,5mm i u svom centralnom dijelu svuda je jednako široka (0,5 mm) (slika 64). Takvu rožnicu možemo usporediti s običnim prozorskim staklom (slika 65a). Prozorsko staklo jednako je široko na cijeloj svojoj površini (slike 65b, 65c i 65d).
Zato kad gledamo kroz prozorsko staklo slika je ista kao da tog stakla i nema. No ako bi uzeli dio tog prozorskog stakla i izbrusili ga u obliku konkavne leće dobili bismo leću s minus (–) dioptrijom koja produžuje zrake svjetla (slika 65f). Tako i očni kirurzi „izbruse“, tj. laserom stanjuju rožnicu (slika 66a), te je oblikuju u obliku konkavne leće (minus leće) (slika 65f). Ako je operacija napravljena kako treba, tada ta rožnica, koja je sada oblikovana da produži zrake svjetla, te zrake i produžuje. Sada te produžene zrake padaju u tom izduženom oku na žutu pjegu i čovjek vidi dobro. Razlika je samo u tome što sada ta minus leća, koja produžuje zrake svjetla, nije ni na naočalama, ni na kontaktnoj leći koja je naslonjena na rožnicu, već je u samoj preoblikovanoj rožnici (slika 66b). Ali i kod jednog, drugog ili trećeg slučaja očna jabučica je i dalje izdužena. Stoga problemi koji su povezani s izduženom očnom jabučicom i dalje ostaju.
Slika 64 Slika 65a Slika 65b
Slika 65c Slika 65d Slika 65e
Slika 65f Slika 66a
Slika 66b
Kod očnih vježbi, koje mi provodimo i podučavamo u našoj ordinaciji, očna jabučica se vrati u svoje prvobitno prirodno stanje. Znači da se kod kratkovidnosti (slika 67a) skrati (slika 67b), a kod dalekovidnosti (slika 68a), izduži (slika 68b). Zrake svjetlosti padaju na žutu pjegu i čovjek tada ima dobar vid. Ali ima još jedna dobrobit od ovakvog popravka vida. Očna jabučica se povratila u normalno prirodno stanje, te je postala ponovo gibljiva u smjeru naprijed-nazad. Zbog te gibljivosti sprečavaju se sve degenerativne pojave o kojima sam već govorio.
Slika 67a Slika 67b
Slika 68a Slika 68b
Prednosti u kratkim crtama
a) Prednosti popravljanja dioptrija putem očnih vježbi
a-1) Popravljanje kratkovidnosti
Očnim vježbama dolazi se do brzoga, trajnoga i prirodnog popravka vida. Budući da se već više od 24 godine neprestano bavim vježbama očnih mišića, metodu sam izrazito usavršio. Sada se ljudima, koji imaju male minus dioptrije, vid popravi za 5 do 15 dana vježbanja, ako vježbaju oko sat vremena dnevno. Ljudima koji imaju minus dioptrije srednje jakosti, vid se popravi od 15 do 35 dana vježbanja, ako vježbaju oko sat vremena dnevno. A ljudima koji imaju visoke minus dioptrije, vid se popravi od 35 do 50 dana vježbanja, ako vježbaju oko sat vremena dnevno. S obzirom na to da većina ljudi ima malu minus dioptriju, to znači da u prosjeku trebaju vježbati oko 10 dana da bi dobili trajno dobar vid. Oni ljudi koji imaju minus dioptrije srednje jakosti, njima treba u prosjeku oko 25 dana vježbanja da bi dobili trajno dobar vid. To je nešto malo više od 3 tjedna. Smatram da je postizanje dobrog vida za toliko malo utrošenog vremena, izrazito dobar rezultat.
Prije nego što počnemo s vježbanjem našim pacijentima testiramo vid. Zabilježimo vrijeme testiranja, vrstu svjetla i udaljenost. Nakon samo dvije vježbe, koje traju nekoliko minuta, ponovo testiramo vid pod istim uvjetima. Sada pacijent mora vidjeti jedan, dva ili tri reda bolje. I to je pokazatelj da će se vid popravljati kad pacijent sam bude vježbao kod kuće. Ukoliko kojim slučajem pacijent nema rezultata, tada mu ne naplatimo punu cijenu terapije, već naplatimo samo cijenu pregleda. Na taj način im uštedimo nepotrebne troškove. Taj TEST VIDA pacijenti nose kući tako da mogu i dalje nakon vježbanja pratiti popravak vida.
Pacijente naučimo kako da sačuvaju svoj vid ako rade s kompjutorima. Uz naše savjete mogu raditi jako dugo na računalima, a da im oči budu uvijek odmorne i svježe. Naučimo ih kako da neutraliziraju štetne učinke fluorescentnog svjetla. Naučimo ih kako da se ponašaju na dnevnom sunčevom svjetlu. To je posebno bitno u ljetnim mjesecima kad je pojačano zračenje UV zraka zbog ozonske rupe.
Mlade ljude, studente i đake, naučimo kako mogu čitati jako dugo, a da im se vid ne kvari. Dapače, čak im se s takvim čitanjem vid lagano popravlja. To je modificirano čitanje po dr. Batesu.
I konačno, ono što smatram da je vrlo važno, očna jabučica nakon završenog vježbanja se vraća u normalan prirodni oblik. Čovjek zbog toga dobije dobar vid, ali i gibljivost te očne jabučice u svim smjerovima, a posebno u smjeru naprijed - nazad. Zbog toga prestaju sve moguće komplikacije koje nastaju zbog izduženog oka, o čemu sam već govorio.
a-2) Popravljanje dalekovidnosti
Ovdje ću ponoviti neke rečenice koje sam već rekao kod kratkovidnosti.
Očnim vježbama dolazi se do brzoga, trajnoga i prirodnog popravka vida. Kako se već više od 24 godine neprestano bavim vježbama očnih mišića, metodu sam izrazito usavršio, također kad je u pitanju i dalekovidnost. Sada se ljudima koji imaju male plus dioptrije vid popravi za 5 do 15 dana vježbanja, ako vježbaju oko sat vremena dnevno. Ljudima koji imaju plus dioptrije srednje jakosti, vid se popravi od 15 do 35 dana vježbanja, ako vježbaju oko sat vremena dnevno. A ljudima koji imaju visoke plus dioptrije, vid se popravi od 35 do 50 dana vježbanja, ako vježbaju oko sat vremena dnevno. S obzirom na to da većina ljudi ima malu plus dioptriju, to znači da u prosjeku trebaju vježbati oko 10 dana da bi dobili trajno dobar vid. Oni ljudi koji imaju plus dioptrije srednje jakosti, njima treba u prosjeku oko 25 dana vježbanja da bi dobili trajno dobar vid. To je nešto malo više od 3 tjedna. Smatram da je postizanje dobrog vida za toliko malo utrošenog vremena, izrazito dobar rezultat.
Prije nego što počnemo s vježbanjem našim pacijentima testiramo vid. Kad je u pitanju dalekovidnost, tada obavezno našim pacijentima testiramo vid i na blizinu i na daljinu. Neki ljudi koji imaju početnu dalekovidnost još uvijek imaju dobar vid na daljinu. No na blizinu im je vid već lošiji. Kod drugih ljudi kojima je dalekovidnost veća, oni slabije vide i na daljinu i na blizinu. S tim da im je vid na blizinu kudikamo lošiji od vida na daljinu. Mi moramo, prije nego što krenemo u vježbanje, znati stvarno stanje vida i na blizu i na daleko. Zato svim dalekovidnom osobama testiramo vid i na blizu i na daleko. Zabilježimo vrijeme testiranja, vrstu svjetla i udaljenost. Na blizinu testiramo uvijek s iste udaljenosti, a to je 38 cm. Ali i tada zabilježimo svjetlo i vrijeme testiranja. Nakon samo dvije vježbe koje traju nekoliko minuta, ponovo testiramo vid pod istim uvjetima. Sada pacijent mora vidjeti jedan, dva ili tri reda bolje. Ukoliko je veća plus dioptrija pa već slabije vide i na daljinu, tada nakon dvije vježbe moraju vidjeti bolje i na vidnoj tabli za daljinu i na vidnoj tabli za blizinu. I to je pokazatelj da će se vid popravljati kad pacijent sam bude vježbao kod kuće. Ukoliko kojim slučajem pacijent nema rezultata, tada mu ne naplatimo punu cijenu terapije, već naplatimo samo cijenu pregleda. Na taj im način uštedimo nepotrebne troškove. Taj TEST VIDA pacijenti nose kući, tako da mogu i dalje nakon vježbanja pratiti popravak vida.
Pacijente naučimo kako da sačuvaju svoj vid ako rade s kompjutorima. Uz naše savjete mogu raditi jako dugo na računalima, a da im oči budu uvijek odmorne i svježe. Naučimo ih kako da neutraliziraju štetne učinke fluorescentnog svjetla. Naučimo ih kako da se ponašaju na dnevnom Sunčevu svjetlu. To je posebno bitno u ljetnim mjesecima kad je pojačano zračenje UV zraka zbog ozonske rupe.
S obzirom na to da su dalekovidni ljudi zreliji i već u određenim godinama, onda predviđajući događaje koji bi mogli uslijediti, mi ih naučimo kako da spriječe degenerativne bolesti oka koje dolaze s godinama. Naučimo ih što da rade da ne bi dobili kataraktu ili mrenu. Također ih naučimo što da rade da ne bi dobili glaukom. Naučimo ih što da rade da spriječe upale oka. Naučimo ih što da rade da spriječe suho oko. Sve te radnje traju jako kratko, možda par minuta dnevno. Kod nekih ljudi čak ne treba to raditi svaki dan, već jedan do dva puta tjedno. I konačno, ono što smatram da je vrlo važno, očna jabučica nakon završenog vježbanja se vraća u normalan prirodni oblik. Čovjek zbog toga dobije dobar vid, ali i gibljivost te očne jabučice u svim smjerovima, a posebno u smjeru naprijed-nazad. Zbog toga prestaju komplikacije koje nastaju zbog skraćenog oka, a posljedično time i slabe cirkulacije u stražnjem dijelu oka. To se posebno odnosi na makularnu degeneraciju.
a-3) Popravljanje astigmatizma
Astigmatizam (poznat još i pod imenom cilindar) je neravnomjerni grč nasuprotnih ravnih mišića oka. Npr. desni i lijevi (unutarnji i vanjski) ravni mišići su u velikom grču (ili drugačije rečeno jako su stegnuti- tri crvene strelice sa svake strane), a gornji i donji ravni mišići su u manjem grču (ili drugačije rečeno slabije su stegnuti – jedna crvena strelica s gornje i donje strane) (slika 69b). Može biti i obratno, npr. desni i lijevi (unutarnji i vanjski) ravni mišići su u slabom grču (ili drugačije rečeno slabije su stegnuti – jedna crvena strelica sa svake strane), a gornji i donji ravni mišići u velikom su ili snažnom grču (ili drugačije rečeno jako su stegnuti – tri crvene strelica s gornje i donje strane) (slika 69c).Tada ti mišići pritišću bjeloočnicu koja onda prenosi taj pritisak na rožnicu pa onda ona poprima oblik elipse. Naime, normalna je rožnica u obliku polu-lopte (slika 69a). Kad ravni mišići vrše pritisak na nju preko bjeloočnice, onda se ta rožnica oblikuje prema smjeru tih pritisaka. U slučaju da jači pritisak dolazi od desnih i lijevih (unutarnjih i vanjskih) ravnih mišića, a slabiji pritisak dolazi od gornjih i donjih ravnih mišića, tada rožnica poprima oblik elipse. Ta elipsa je izdužena u uspravnom, a skraćena u vodoravnom pravcu (slika 69b). Ako jači pritisak dolazi od gornjih i donjih ravnih mišića, a slabiji dolazi od desnog i lijevog (unutarnjeg i vanjskog) tada rožnica također poprima oblik elipse. No, u ovom slučaju elipsa je izdužena u vodoravnom, a skraćena u uspravnom pravcu (slika 69c).
Slika 69a Slika 69b Slika 69c
Takvi ljudi nemaju jasnu sliku. Oni umjesto slike mogu vidjeti ili razvučenu sliku ili dvije slike (u zavisnosti koja je kombinacija dioptrije i astigmatizma). Kada oftalmolozi prilikom pregleda vida odrede da uz dioptriju čovjek ima i astigmatizam, oni napišu recept za naočale koji ima tri brojke. Prva brojka označava visinu dioptrije, druga visinu astigmatizma, a treća označava kut na kojem je taj astigmatizam. Zatim optičari na dioptrijsko staklo izbruse male ispravke koji se nazivaju valjci ili cilindri. Okulisti se koriste plus (+) cilindrima, a optometristi i optičari upotrebljavaju minus (–) minus cilindre za iste pacijente. Kada optičari dobiju recept za naočale od okulista, onda oni mijenjaju plus cilindre u minus, mijenjaju također kut cilindra, a također se mijenja i cjelokupna dioptrija. Stoga neka dioptrija koja izgleda da je minus može u cjelini, zapravo, biti plus. S obzirom na to da oko prilikom akomodacije radi i rotira, onda astigmatizam može biti i na kosom pravcu. Kad mi u našoj ordinaciji dobijemo recept, odmah vidimo koji su mišići u jačem, a koji u slabijem grču. Zatim napravimo vježbe za astigmatizam i već nakon par vježbi ti se mišići se ujednače te astigmatizam nestane. Tada ostane još samo dioptrija koju rješavamo nešto dužim vježbanjem.
Ovo bih još želio malo pojasniti. Astigmatizam najčešće dolazi u sklopu dioptrije, i to češće uz minus nego uz plus. S obzirom na to da su kod astigmatizma dva mišića u većem, a dva u manjem grču, to je za mozak i živce koji podražuju (inerviraju) te mišiće, vrlo naporno i komplicirano. Puno je lakše kad mozak naredi da se sva četiri ravna mišića ravnomjerno stisnu. Zato kad se pravilno naprave vježbe za astigmatizam, ta dva mišića koja su u većem grču, vrlo brzo izjednače napetost s druga dva mišića. Za mozak i za živce puno je lakši posao da su podražaji (inervacije) ujednačeni u sva četiri ravna mišića nego da su u dva podražaji jači, a u dva manji. Zbog te ravnoteže, kojoj mozak teži, vrlo lako se ti mišići ujednače nakon nekoliko pravilnih vježbi. Rožnica više nije u obliku elipse već poprima prirodni oblik polu-lopte. No, kako je uz astigmatizam prisutna i dioptrija, sada se događa da su ravni mišići jednakomjerno napeti te je očna jabučica i dalje izdužena. Zato treba i dalje vježbati da ti mišići postanu jednakomjerno opušteni te da se očna jabučica vrati na normalnu dužinu. A time i cjelokupan vid postane dobar.
Budući da je astigmatizam povezan s dioptrijom, onda treba prvo vježbati i popraviti astigmatizam, pa tek onda dioptriju. Zato je vrlo važno da se vježbe za astigmatizam odrede individualno s obzirom na jakost i položaj astigmatizma, a također i na jakost dioptrije koju osoba ima. Na taj će se način astigmatizam vrlo brzo popravit. A dobro popravljen astigmatizam garancija je da će se i dioptrija brzo i učinkovito popraviti.
b) Sprječavanje makularne degeneracije
O makularnoj degeneraciji je već bilo govora. Već sam prije kazao kako smatram da jedan od važnijih uzroka makularne degeneracije jest stalno (konstantno) stisnuto dalekovidno oko i slaba pokretljivost oka naprijed- nazad. To dovodi do slabije cirkulacije u stražnjem dijelu oka, a posljedično i do makularne degeneracije. S produženjem oka, nakon vježbi očnih mišića, te ponovnom pokretljivošću očne jabučice naprijed – nazad, dolazi do bolje prokrvljenosti i bolje cirkulacije u stražnjem dijelu oka. S time prestaje i jedan vrlo važan razlog za nastanak makularne degeneracije. Kod kratkovidnosti (posebno visoke) je sličan slučaj. Razlika je samo u tome što je očna jabučica izdužena, a ne skraćena. No i tu je cirkulacija u stražnjem dijelu oka oslabljena. Sa skraćenjem oka, nakon vježbi očnih mišića, te ponovnom pokretljivošću očne jabučice naprijed – nazad, dolazi do bolje prokrvljenosti i bolje cirkulacije u stražnjem dijelu oka. Tada i u ovom slučaju prestaje jedan vrlo važan razlog za nastanak makularne degeneracije. No ovdje bih želio još nešto dodati. S godinama života smanjuje se broj fotoreceptorskih i živčanih stanica mrežnice. Mi naše pacijente naučimo kako da kroz prehranu kao i određene utjecaje Sunčeva svjetla, broj fotoreceptorskih i živčanih stanica mrežnice i u poznim godinama ostane isti.
c) Sprječavanje glaukoma
Našim pacijentima izmjerimo očni tlak. Ukoliko je povišen, tada pritiskom na određene akupresurne točke, dovedemo očne mišiće u stanje veće napetosti (veće kontrakcije) od one u kojem se trenutno nalaze. Ali nakon veće kontrakcije, dolazi još veća relaksacija. Ta relaksacija opusti cijelu očnu jabučicu, oslobodi pritisak na tanki ogranak živca okulomotorijusa, te ponovo dođe do uspostave neurotransmitera. Posljedica toga je snižen očni tlak.
S godinama života, mali kanalići koji su vezani na obruč Schleimovog kanala, postaju sve uži i uži. Naime otpadne tvari izlaze kroz Schleimov kanal u male kanaliće, a zatim u vensku cirkulaciju. No s vremenom se jedan dio tih otpadnih tvari zadržava na tim kanalićima. Ti kanalići postaju uži, očna vodica slabije otječe i rezultat toga je povišeni očni tlak. Mi naučimo naše pacijente što da naprave da bi ti kanalići bili prohodni, bez obzira na godine života. O tome se može pročitati u poglavlju „Prirodno liječenje i izlječenje glaukoma“.
d) Sprječavanje mrene ili katarakte
Ako je tek početna mrena, onda je prirodnom putem zaustavimo. Ako pacijent još nije dobio mrenu, tada ga naučimo što da radi da je i ne dobije. Ukoliko je nastupila prava mrena, tada treba ići na operaciju.
e) Upale oka
Upale oka možemo podijeliti na lakše, i na one izrazito teške.
Lakše upale oka kao npr. konjuktivitis, klasična oftalmologija s lijekovima koji se kapaju u oči, vrlo brzo rješava. U mojoj praksi, takvi pacijenti kod mene i ne dolaze. Kod mene znaju doći pacijenti koji nose leće. Te leće im stvaraju ili iritaciju ili upale, pa zato što ne mogu nositi leće, žele popraviti vid vježbama. U većini slučajeva kad se prestane s nošenjem leća, prestaje i upala ili iritacija.
Kad već govorimo o lećama spomenuti ću i akantamebu. Naime, prilikom umivanja, tuširanja, kupanja i plivanja u vodi, bakterije mogu ući u naše oko. U oku postoje mehanizmi obrane. U suzama postoje tvari koje djeluju dezinfekcijski, a kapci mehanički sastružu nečistoću pri svakom treptaju. No ako se oko poklopi s kontaktnom lećom, ometa se prirodna obrana oka. Suze ne mogu dezinficirati oko zbog poklopca. Kapci ne mogu postrugati rožnicu jer je poklopac na oku. Umjesto da stružu i peru oko, peru kontaktnu leću. Također bakterije koje su vodom dospjele u oko, ugnijezde se ispod kontaktne leće. I tamo se razmnožavaju. Ujedno svaka leća izaziva blago oštećenje sluznice. Stoga ako se ne čisti redovito, mnogi patogeni mikroorganizmi, među kojima je i mali parazit akantameba, mogu prodrijeti u oko.
S obzirom da se akantameba nalazi u vodi, onda su u najvećoj opasnosti osobe koje se kupaju ili tuširaju s lećama. Također i ljudi koji umjesto specijalne otopine za čišćenje leća, koriste običnu vodu iz slavine. Iako je upala rožnice akantamebom (amebni keratitis) prilično rijetka bolest, to je ujedno i vrlo ozbiljna bolest koja može dovesti do gubitka vida.
Od pacijenata koji su zbog teških upala očiju došli u moju ordinaciju na pregled, navesti ću dva slučaja:
-Pacijentica iz inozemstva, koja je zbog upale očiju izgubila vid na desnom oku, upala joj se proširila i na lijevo oko, te je počela i na njemu gubiti vid. Doktori smatraju da se najvjerojatnije zarazila u bazenu.
-Druga pacijentica je imala apsces u korijenu zuba. To joj se proširilo na oči i izgubila je vid.
Iako se smatra da su upale očiju, s razvojem klasične oftalmologije i antibiotika, svedene na minimum, smatram da i dalje ljudima mogu stvoriti veliki problem.
Sjećam se jedne zgode kad mi je pauk upao u kadu. Pokušao se popeti ali se nije mogao zakačiti za skliski rub kade. Nakon što sam mu stavio papirnati ručnik od vrha do dna kade, vrlo lako se zakačio za hrapavi papir i otišao iz kade.
Kao što se pauk nije mogao zakačiti za skliski rub kade, tako se bakterije i mikroorganizmi ne mogu zakačiti za sklisku, kompaktnu i neoštećenu rožnicu. Posebno i stoga što kapak stalno struže po rožnici. Ali u oštećenoj se rožnici bakterije zavuku, razmnožavaju, šire toksine i uništavaju oko. Zato smatram, kad su upale oka u pitanju, da je prevencija izrazito važna. Higijena, izbjegavanje mjesta na kojima se može dobiti patogeni mikroorganizam, a posebno čuvanje od nepotrebnih oštećenja rožnice (kao i oči u cjelini), može nas poštedjeti upala koje mogu biti itekako opasne.
Dobro zdravlje za cijeli organizam
U daljnjem tekstu ću pojednostavljeno objasniti one postavke koje smatram da su vrlo važni za čovjekovo zdravlje u cjelini. To su:
1. stres pod kontrolom
2. pravilna prehrana
3. izbjegavanje unošenja štetnih ili toksičnih tvari u tijelo
4. dobar san
Pojašnjenje stavke 1) stres pod kontrolom
Stres (ili uzdrmanost) koji nije pod kontrolom dovodi do frustracija (osjećaja nezadovoljstva) kod čovjeka. Taj osjećaj nezadovoljstva dovodi do napetosti. Ta napetost dovodi do grča cijelog tijela. Takvo tijelo se ne može opustiti, te dolazi do neravnoteže i neusklađenosti organa. A u takvom stanju se lako skrene u bolest.
Zato je stres najbolje svesti na što manju mjeru. Da bi se stres doveo u neke normalne okvire, potrebno je planirati poslovne i privatne obaveze. No ukoliko je stres i dalje prisutan, tada ga treba eliminirati (ukloniti). To se najbolje postiže sportskim aktivnostima. U „Jutarnjem listu“ od 02. 11. 2012. pročitao sam članak pod naslovom: “Redovito džogiranje kao psihoterapija“. U toj su reportaži izjave ljudi koji su se uključili u školu trčanja. Muškarac (44 g.) je izjavio da njegova obitelj ispočetka nije bila za to da on odlazi trčati. Ali kad su vidjeli da je on nakon toga manje napet i dobre volje, prihvatili su tu njegovu odluku. Žena (58 g.) je izjavila: “Kad bi ljudi znali što trčanje nosi ne samo fizički nego i psihički, svi bi trčali. Nema psihoterapije, nema čarobnih tabletica za spavanje ili umirenje, koje imaju efekt kakav ima trčanje. “I treća izjave djevojke koja je rekla da ima višak kilograma. I zatim je dodala: “Ali to mi nije bila motivacija za trčanje. Puno je veća blagodat antistres efekt koji dobijete. Nakon treninga, bez obzira koliko ti bio loš dan, čovjek se osjeća odlično“.
Pojašnjenje stavke 2) pravilna prehrana
Prehranu treba prilagoditi evolucijskoj prirodi čovjeka. To ne znači da se čovjek treba potpuno odreći prehrambenih navika koje već ima. No potrebno je uključiti u prehranu one namirnice s kojima će odmah osjetiti povećanje energije, polet, živost i općenito zdrav osjećaj. Također unos hrane koja je nekvalitetna, pa čak i štetna, ukoliko se već ne može potpuno izbaciti, treba makar smanjiti.
No tu ima još jedna činjenica koju treba spomenuti. Čovječje tijelo treba dovesti u takvo stanje da sve radnje metabolizma (izmjena tvari i energije u organizmu) prolaze besprijekorno i s lakoćom. Znači da unos hrane, razlaganje, kao i iskorištavanje hranjivih sastojaka, a ujedno i eliminacija otpadnih tvari, se događaju na prirodan način bez zastoja i prepreka. Znači da se te važne biokemijske reakcije, u kojima se vrši izmjena tvari i energije, nastavljaju jedna na drugu u prirodnom slijedu, da se popunjavaju i usklađuju. Da bi se to postiglo tijelo treba dovesti u lužnato (alkalno) stanje.
Mi našim pacijentima preporučujemo, s obzirom na njihove životne, prehrambene i radne navike, kao i na životnu dob i stanje organizma, kakvu hranu trebaju jesti. Također im kažemo što trebaju dodati, što smanjiti, te na koji način alkalizirati svoje tijelo. Na taj se način poboljšava cirkulacija u cijelom tijelu, a stjenke su krvnih žila zdravije i prohodnije. U takvim zdravim i prohodnim krvnim žilama ne dolazi do ateroskleroze. Isti proces se događa i u žilnici oka tako da i krvne žile žilnice postaju zdravije i prohodnije.
Pojašnjenje stavke 3) izbjegavanje unošenja štetnih ili toksičnih tvari u tijelo
U današnje se vrijeme mnogo koristi prerađena industrijska hrana. Da bi takva hrana mogla trajati, a da se ne pokvari, upotrebljavaju se konzervansi. Da bi bila ukusna, služe pojačivači okusa, a da bi bila privlačna i ljepša za izgled, koriste se bojilima. Ti dodaci većinom nisu prirodnog porijekla, te u manjoj ili većoj mjeri štete ljudskom organizmu. Tu također zna biti problem i s ambalažom u koju se hrana pakira. Kod voća i povrća možemo pronaći tragove pesticida koje se koriste prilikom uzgoja. A možemo pronaći i tragove tvari koje zaustavljaju rast gljivica i bakterija. Te tvari usporavaju kvarenje voća i povrća prilikom transporta i skladištenja. Ni sredstva za čišćenje nisu potpuno bezopasna.
Mi naše pacijente naučimo kako da izbjegnu ili maksimalno smanje unos tih štetnih spojeva koje se nalaze u hrani, ambalaži ili sredstvima za čišćenje. O ovoj temi detaljnije je napisano u poglavlju „Liječenje i izlječenje bolesti Zrake svjetlosti padaju na žutu pjegu i čovjek tada ima dobar vid. Ali ima još jedna dobrobit od ovakvog popravka vida. Očna jabučica se povratila u normalno prirodno stanje, te je po/pstala ponovo gibljiva u smjeru naprijed-nazad. Zbog te gibljivosti sprečavaju se sve degenerativne pojave o kojima sam već govorio. usne šupljine.“
Pojašnjenje stavke 4) dobar san
U snu se naše stanice odmaraju i obnavljaju. Zato je san izuzetno važan za zdravlje. Posebno je važan za oči i vid. S obzirom da su oči otvorene i da gledaju 16 sati na dan, njima je posebno potrebno da u snu prekinu proces gledanja, te da obnove energiju za sljedeći dan. San je važan za mozak, srce, a zatim i za ostale dijelove tijela. Ako je san ometan s bukom, svjetlošću ili elektromagnetskim zračenjima, te ako takvo stanje duže potraje, to će se sigurno negativno odraziti na zdravlje. Mi naše pacijente savjetujemo kako da izbjegnu ili umanje takve pojave.
Nedostaci
Prvi nedostatak jest što treba jedan dio dana vježbati. Vježba se, u prosjeku, oko sat vremena dnevno. Kako je metoda izrazito poboljšana i pojednostavljena, i učinkovitost je vježbanja nemjerljivo veća nego prije. Čovjek sa svakom vježbom vidi poboljšanje svog vida. Zato ljudi više to ne shvaćaju kao obavezu, već kao užitak.
Drugi nedostatak jest što treba jedno vrijeme da se vid popravi. Već sam spomenuo da je metoda maksimalno usavršena te time skratilo vrijeme vježbanja. Sada se ljudima koji imaju male dioptrije vid popravi za 5 do 15 dana vježbanja. Ljudima koji imaju dioptrije srednje jakosti, vid se popravi od 15 do 35 dana vježbanja. A ljudima koji imaju visoke dioptrije, vid se popravi od 35 do 50 dana vježbanja. Budući da većina ljudi ima malu dioptriju, oni trebaju odvojiti u prosjeku oko 10-tak dana. Ljudi sa srednjim dioptrijama bi trebali odvojiti u prosjeku oko 20-tak dana vježbanja. Mislim da to nije nikakav veliki nedostatak gledamo li što smo dobili. A dobili smo dobar vid za cijeli život.
Dakle, ako prvi i drugi nedostatak promatramo na ovakav način, onda popravak vida kroz očne vježbe neće biti teret, već radosni element života.
Treći nedostatak jest što terapija košta. Cijena je na razini malo boljih naočala.
No s obzirom na to da čovjek više neće imati troška za nove leće ili naočale, to ne bih nazvao troškom nego - pravilna investicija.
Pregled
Kad je u pitanju pregled očiju i očnih mišića onda ću u ovom tekstu navesti neka pravila kojih se treba pridržavati pri pregledu svih ljudi koji imaju poteškoća s vidom. Dakle, ljudi koji imaju mladenačku dalekovidnost, kratkovidnost, astigmatizam ili dobnu dalekovidnost (nekadašnjinaziv je tzv. staračka dalekovidnost), prilikom pregleda njihovih očiju i očnih mišića valja obratiti pozornost na nekoliko čimbenika. Prvo na što treba obratiti pozornost jest stres očnih mišića. Naime, neki ljudi s oslabljenim vidom mogu imati stres u očnim mišićima. Ako prilikom pregleda ustanovim da nemaju stres, tada mogu vježbati, a ukoliko imaju stres u očnim mišićima, tada neće moći raditi ovu metodu.
NAPOMENA: Stres, tj. uzdrmanost može dovesti do krutosti i neelastičnosti mišića oka. Na primjer, čovjek izleti na cestu, automobil naglo zakoči pred njim i čovjek se stresne. Taj stres (grč mišića cijelog tijela) proizvodi struju koja prolazi tijelom. Ta struja, tj. podražaji imaju svoj početak, tok i kraj. Ako njen tok završava u očnim mišićima, tada kažemo da su očni mišići u stresu. Očni su mišići tada kruti i neelastični zato što su stalno podložni podražajima struje iz stresa koji čovjek svakodnevno doživljava. Zato ljudi koji imaju stres u očnim mišićima neće moći raditi ovu metodu.
Pri pregledu treba obratiti pozornost na tzv. ispad okulomotorijusa, latentni strabizam, nistagmus i tzv. vid blizu-daleko. Kod odraslih treba obratiti pozornost na očni tlak, tj. da li je normalan, granični ili povišen. Ukoliko je očni tlak graničan, prvo ga određenim akupresurnim točkama odmah snizimo, te tek tada čovjek može početi s terapijom. Inače kod ljudi koji već imaju dijagnosticiran očni tlak, imamo pravilo da prvo riješimo očni tlak, pa tek onda možemo krenuti u očne vježbe. Kod nekih ljudi treba obratiti pozornost na početnu mrenu ili kataraktu, a u nekih na moguću pojavu makularne degeneracije (AMD). Većinu tih problema (osim nistagmusa i makularne degeneracije) u ordinaciji možemo riješiti učinkovito na prirodan način.
Zaključak
Budući da se dugi niz godina bavim i klasičnom i prirodnom oftalmologijom, onda smatram da svaki oftalmološki problem kod ljudi mogu sagledati i iz drugog kuta. To bismo mogli usporediti s čovjekom koji kupuje kuću koju je pogledao samo s prednje strane. Većina kuća je s prednje strane uređena. No da bi se znalo pravo stanje kuće, treba je pogledati i sa stražnje strane.
Mi u našoj ordinaciji sagledamo problem, slikovito rečeno, s prednje i sa stražnje strane. Zato smatram da je naša ordinacija izrazito osposobljena za tzv. drugo mišljenje.
I na kraju pokušajmo zamisliti ovakvu situaciju. Imamo dobar automobili i zadovoljni smo s njime. Dobro vozi, prilično je udoban, a smatramo da je još uvijek i dovoljno pouzdan te da nas neće ostavit na cesti. Redovito ga servisiramo. Ipak s vremena na vrijeme pokvari se neki dio tako da i u vrijeme kad nije servis moramo otići do mehaničara da zamijeni taj dio. Postajemo svjesni da je taj naš automobil sve stariji i stariji. Shvaćamo da naš auto, bez obzira koliko ga pazimo, ipak neće moći izdržati dugi niz godina, te da ćemo morati kupiti novi auto.
No kada bi postojala mogućnost da postoji mehaničar koji ima posebno dobro napravljene dijelove, koji kad se ugrade u auto, da su nepoderivi. Ujedno taj nam mehaničar odmah ukaže na sve one dijelove koji su već istrošeni, pohabani i koji će vrlo brzo otkazati. I njih zamijeni tim novim izrazito kvalitetnim dijelovima koji su nepoderivi. Rezultat toga je da smo dobili toliko dobar auto koji se više nikad neće pokvariti, te da mi više nikad nećemo morati ići ponovo kod mehaničara.
Ako bismo usporedili auto s ljudskim tijelom, a mehaničara s liječnikom, onda slikovito rečeno, u našoj ordinaciji mi imamo isti pristup kao i taj drugi mehaničar koji popravi auto tako da se više nikad ne kvari. Mi našim pacijentima ili korisnicima ukažemo na problem u cjelini. Naučimo ih kako da taj problem riješe u temelju, naučimo ih što da rade da se taj problem više ne bi ponovo pojavio i usmjerimo ih u pravcu da se neki drugi slični problemi ne bi pojavili. S takvim pristupom čovjeku riješimo problem kroz cijeli život.
Mislim da je u životu važno imati dobrog mehaničara, ali je još važnije imati dobrog liječnika. Jer loš auto se može zamijenit novim autom. Ali loše, tj. bolesno tijelo se ne može zamijenit novim tijelom.
OPTIKA I OKO
U daljnjem tekstu pod nazivom "OPTIKA I OKO" opisano je dodatno pojašnjenje zašto se oko mora izdužiti da bi vidjelo jasno predmete koji su blizu, te zašto se mora skratiti da vidjelo oštro predmete koji su daleko.
U tekstu pod nazivom "Akomodacija" opisana je razlika između tumačenja akomodacije prirodne i klasične oftamologije.
Zrake svjetlosti (sunce ili umjetna svjetlost) obasjavaju određeni predmet, te se one reflektiraju (odbijaju) od tih predmeta i upadaju u naše oko. Po zakonu fizike i optike zrake svjetlosti koje upadaju u naše oko (ili bilo koju leću sabiraču kakva postoji i u našem oku) od predmeta koji su dalje, ulaze pod manjim kutom. Stoga njihova slika (koja se prolaskom kroz leću okrene) pada bliže leći, tj. žarištu leće (fokusu - F2) (slika 70a).
Slika70a
S druge strane, zrake svjetlosti koje dolaze u naše oko od predmeta koji su blizu, ulaze pod većim kutom, te njihova slika pada dalje od leće, tj. njenog žarišta (fokus - F2) (slika 70b).
Slika70b
Na slici 70a i 70b imamo leću H s oznakom (+) koja govori da je to konveksna leća (sabirača). F1 i F2 su žarišta (fokusi) leće s lijeve i desne strane. Na slici 70a vidimo predmet P1 (biljka) koji se nalazi na npr. 5 metara udaljenosti od leće. Pratit ćemo putanju tri zrake. Prva zraka (a1) koja ide istim pravcem kao i optička os, prolazi kroz centar leće i produžuje dalje u istom pravcu. Zrake koje prolaze kroz centar leće se ne lome. Zraka (a1) se odbija od podnožja predmeta, u ovom slučaju biljke (P1). Druga zraka (b1) koja se odbija od vrha predmeta (P1) –vrha biljke ide paralelno s optičkom osi, prolazi kroz leću gdje se lomi, te zatim nastavlja dalje kroz žarište desne strane leće (F2). Treća zraka (c1) polazi od vrha predmeta P1 kroz centar leće, te nastavlja u istom pravcu, te se siječe sa zrakom (b1). (Već sam spomenuo da se zrake koje prolaze kroz centar leće ne lome). Na tom sjecištu se nalazi vrh slike predmeta (S1). Na slici 70b je isti predmet (P2), kao i (P1), ali je razlika u udaljenosti.
Na primjer, na slici 70b predmet je udaljen oko 2,5 metra od leće. Ako usporedimo sliku 70a i sliku 70b onda vidimo na slici 70a da refleksija udaljenih predmeta (S1) pada bliže žarištu (F2). A na slici 70b vidimo da refleksija bližih predmeta (S2) pada dalje od žarišta (F2). Ujedno vidimo da kut upada α (alfa) - kut upada između (b1) i (c1), od udaljenih predmeta je manji od kuta upada β (beta) - između zraka (b2) i (c2), koji dolazi od bližih predmeta.
Po istom principu se ponašaju zrake koje ulaze u naše oko. Jedina razlika je u tome što je kod oka s prednje strane zrak, a s unutrašnje strane staklovina koja uvjetuje da se zrake svjetlosti jače lome. Na slici 71 vidimo oko i tri kuglice. Kuglica 1 se nalazi na udaljenosti 6 metara od oka. Zrake svjetlosti padaju na nju, odbijaju se od nje i ulaze u naše oko. U oku prolaze kroz leću gdje se lome i sijeku se na mjestu najjasnijeg vida tzv. središnjoj jamici (fovea centralis). U daljnjem tekstu središnju jamicu ću nazvati vidna točka. Kuglica broj 2 nalazi se 3 metra daleko. Zrake svjetlosti koje dolaze od nje upadaju u oko, lome se prolaskom kroz leću i sijeku se malo izvan vidne točke. Kuglica broj 3 se nalazi bliže od 3 metra od oka. Zrake svjetlosti koje dolaze od nje upadaju u oko. Prolaskom kroz leću se lome i sijeku se još malo više iza vidne točke (još iza kuglice broj 2). S obzirom da se vidi oštro samo ona slika koja pada na vidnu točku, to praktički znači da bi čovjek mogao vidjeti oštro samo ono što je daleko 6 metara i dalje od toga. A sve ono što je bliže od 6 metara bilo bi mutno. (To je zbog zakona fizike i optike koji sam u gornjem tekstu opisao.) No mi znamo da čovjek mora vidjeti oštro i predmete koji su blizu. Da bi čovjekov predak uopće opstao kao vrsta, da bi se obranio od neprijatelja, divljih zvijeri, da bi mogao brati voće sa stabala i sl., morao je vidjeti oštro ne samo daleko, već i blizu. Zbog toga mora postojati akomodacija ili prilagođavanje oka. Za ljudsko oko akomodacija nije potrebna iza 6 metara udaljenosti. Za sve što je bliže od 6 metara potrebna je akomodacija.
Slika 71
AKOMODACIJA
Akomodacija je prilagođavanje vidne oštrine oka s bliskih na udaljene predmete i obratno.
Postoje dvije teorije akomodacije. Jednu zastupa klasična oftalmologija, a drugu prirodna oftalmologija koju je uspostavio dr. William H. Bates. Najveća razlika u fiziologiji oka između klasične i prirodne oftalmologije jest tumačenje i pojava akomodacije. U tekstu je već bilo govora o tome kako akomodaciju tumači prirodna oftalmologija, a to je da vanjski očni mišići pomiču oko naprijed- nazad te na taj način izoštravaju sliku. Zato će u daljnjem tekstu biti opisano kako akomdaciju tumači klasična oftalmologija.
Klasična oftalmologija smatra da se akomodacija vrši preko cilijarnog mišića koji okružuje očnu leću i spojen je s njom preko zonularnih niti u cijelom opsegu leće. Kad čovjek s normalnim vidom gleda na daljinu cilijarni mišić se opusti, a zonularne niti se napnu i nategnu ekvatorijalni rub leće. S time postignu da se promijeni oblik leće koja postaje spljoštena (tanka). Takva leća omogućava oštar vid udaljenih predmeta.
Kad čovjek s normalnim vidom gleda na blizinu cilijarni mišić se stegne, te opusti napetost zonularnih niti. Tada se leća zbog svoje elastičnosti vraća u svoj prirodni ispupčeni oblik (postaje deblja). Takva leća omogućava oštar vid bliskih predmeta.
Klasična oftalmologija smatra da ovakvo mijenjanje dioptrijske jakosti leće pomoću djelovanja ciljarnog mišića jest akomodacija.
Na slici 72 vidimo da je na gornjem dijelu slike leća tanja te da je slika dalekog objekta oštra. Na donjem dijelu iste slike vidimo da je leća deblja pa je prema tome slika bliskog predmeta oštra. To je tumačenje klasične oftalmologije.
Slika 72
U daljnjem tekstu ću spomenuti neke činjenice koje govore u prilog teoriji da akomodaciju vrše očni mišići:
1. Prvo ću spomenuti istraživanja dr. Batesa koje je provodio s atropinom. Atropin se upotrebljava za širenje zjenice, a koristi se da bi se uklopio utjecaj leće na stanje refrakcije. Prema teoriji službene medicine smatra se da atropin paralizira cilijarni mišić i tako sprečava akomodaciju, ne dozvoljavajući promjenu zakrivljenosti leće. Dr. Bates je provodio istraživanja u više od 30 godina kliničkog rada. Koristio se atropinom u liječenju škiljenja i ambliopije (slabovidnosti), na boljem oku nekad i dulje od godinu dana, kako bi potaknuo upotrebu ambliopičnog oka. Na kraju tog razdoblja, dok je još oko bilo pod utjecajem atropina, takve oči su bile sposobne u roku od nekoliko sati, pa i manje, čitati i najmanja slova s udaljenosti od 15 centimetara. Prema tome, ako se akomodacija javlja nakon produžene upotrebe atropina, očito je da tu moraju igrati ulogu drugi činioci, a ne cilijarni mišići i leća. To je bilo u skladu s rezultatima ostalih pokusa i istraživanja dr. Batesa s atropinom. Ti pokusi su pokazali da akomodacija može biti potpuno i trajno paralizirana samo ako se atropin uštrca duboko u orbitu, tako da dođe do vanjskih mišića oka, pravih mišića za akomodaciju. Klinička zapažanja, istraživanja i pokusi dr. Batesa su pokazala kako se greške refrakcije mogu voljno proizvesti i kako se mogu za nekoliko minuta ukloniti privremeno, a produljenim liječenjem i trajno.
2. Ako bi akomodaciju vršio cilijarni mišić koji zbog svog grča drži leću jakom, onda bi s vremenom kad nastupa staračka dalekovidnost dolazilo do poništavanja minus dioptrije u plus. No, to se ne događa, već taj čovjek uz minus dioptriju dobije još i plus naočale. To se zna vidjeti kao naočale s malim prozorčićima pri dnu (bifokalne). Bifokalne naočale koriste gornji dio za gledanje na daljinu, a donji za gledanje na blizu (čitanje). Danas je optika toliko napredovala da se prave bifokalne naočale tako da se taj prijelaz golim okom uopće ne vidi (multifokalne ili progresivne). Dakle takav čovjek ne vidi više dobro ni blizu, ni daleko. U slučaju da je leća odgovorna za akomodaciju, to bi značilo da je ta leća istovremeno i spljoštena i ispupčena, kad govorimo o gornjem slučaju. To bi bilo isto kao kad bi neki čovjek bio istovremeno i debeo i mršav. On to može biti, ali u različitim razdobljima, nikako istovremeno. Stoga jedino logično objašnjenje jest: istovremeni grč i ravnih i kosih mišića koji dovodi očnu jabučicu u oblik sličan kruški ili sličan obliku Kolumbovog jaja. Kolumbovo jaje je normalno izduženo jaje koje je na dnu spljošteno (slika 73).
Slika 73
3. Klasična oftalmologija kratkovidnost dijeli na lomnu, osnu, indeksnu i akomodacijsku. Kod osne kratkovidnosti klasična oftalmologija prihvaća činjenicu i objašnjava da je očna jabučica izdužena.
To su potvrdile i X-zrake (rentgenske zrake). Također je poznata činjenica da prilikom odljepljenja mrežnice (ablatio retinae) kod kratkovidnosti (posebno visoke), očna jabučica je također izdužena (slika 74). To produženje očne jabučice, tj. stalni vlak (izvlačenje) te mrežnice utjecajni je čimbenik koji dovodi do ablacije (slika 75).
|
Slika 74 |
|
Slika 75- Odignuće mrežnice |
No postavimo pitanje, zašto je oko izduženo? Ako znamo da je oko slično lopti, a lopta (kugla) je najsavršenije geometrijsko tijelo, možemo zaključiti da postoje samo dva razloga koji mogu promijeniti oblik lopte. Jedan je pritisak iznutra, a drugi je pritisak izvana. Ako imate nogometnu loptu koja je napuhana, te ako joj i dalje iznutra dodajete zrak tj. napuhujete, ona će se i dalje ravnomjerno napuhavati, tj. širiti u obliku lopte, a ne nekog drugog geometrijskog tijela. No ako tu istu loptu pritišćete izvana, ona će mijenjati oblik s obzirom na pritisak. Kod oka je slična stvar. Pritisak iznutra je glaukom koji se klinički potpuno drugačije manifestira. A pritisak izvana, koji oko oblikuje u oblik jajeta je grč vanjskih mišića oka, u ovom slučaju ravnih mišića.
4. Ako uzmemo foto-aparat, te želimo slikati neki predmet na blizu, namjestit ćemo objektiv foto-aparata na tu blisku udaljenost. Na slici 76a smo stavili ruku ispred objektiva foto-aparata. S obzirom na to da je foto-aparat trebao izoštriti dlan ruke koji je blizu, onda se objektiv izdužio (slika 76a). Kad smo foto-aparat usmjerili prema udaljenom stablu, objektiv se skratio (slika 76b). Danas već postoje foto aparati koji to zumiraju automatski, isto kao i kamere. Oko se ponaša na isti način. Prema tome, stvaralačka snaga koja je tijekom evolucije usavršila oko, radila je po sistemu jednostavnijih rješenja za određenu funkciju. Tako i čovjek kad je pravio foto-aparat, izoštravanje je uredio tako da se produžuje ili skraćuje objektiv, a ne da se mijenja debljina leće. Zašto? Zato što je to jednostavnije rješenje, a konačni učinak je isti. Tako se ponaša i stvaralačka sila u prirodi.
Slika 76a Slika 76b
