UVOD

Što je razornije od atomske bombe? Što je otrovnije od zmije kobre? Što je ubojitije od ispaljena metka? - Vrijeme! Čini tik-tak, tik-tak, tik-tak i nikako ga ne možemo zaustaviti. Možemo li ga usporiti? Postoji kronološko i biološko vrijeme. Kronološko je vrijeme stvarno vrijeme proteklo u određenoj jedinici mjerećeg vremena. Biološko je vrijeme za svakog čovjeka različito. Tako, npr. neki čovjek koji ima 50 godina može biti mlad, vitalan, snažan, zdrav i pun pozitivne energije za obavljanje svakodnevnih poslova i radnih zadataka. Drugi čovjek koji također ima 50 godina može biti iscrpljen, umoran, s vrlo niskom razinom energije, a također može biti bolestan te mu stoga sve funkcije u organizmu bivaju usporene. A njegov radni elan može biti izrazito smanjen i nedovoljan za životne zadatke i poslove. Ono što u našoj ordinaciji savjetujemo pacijentima i korisnicima jest kako maksimalno usporiti biološko vrijeme, tako da im organizam kroz cijeli život, sve do duboke starosti, bude snažan, vitalan i zdrav.

Čovjek se rađa, razvija, živi, stari i umire. O rađanju se mnogo govori, i rađanje života je sreća za roditelje, rodbinu, kao i za novorođeno dijete. Jednom sam pročitao u novinama komentar novinara koji je objašnjavao kako ljudi shvaćaju pojam sreće i nesreće. Tako je netko dobio veliki iznos na lotu i ljudi su komentirali kako je to velika sreća. No taj isti novinar je komentirao da je mladi vojni pilot izgubio kontrolu nad avionom koji je pao i on je poginuo. Ljudi su komentirali kako je to velika nesreća. Tada je novinar iznio svoje mišljenje kako su ljudi jako dobro shvatili što je nesreća, ali nisu dobro shvatili što je sreća. Sreća je kad se rodi dijete, a nesreća je kad čovjek umre. Čovjek se zatim razvija, od djeteta postaje odrasli čovjek, taj čovjek radi, stvara, a kako prolazi vrijeme,  nakon određenih  godina, stari i umire. Dakle smrt je sastavni dio čovjekova biološkog ciklusa. Često puta čujemo u medijima, političkim tribinama i sl. da bi svaki čovjek trebao imati dostojanstven život. Slažem se s time, ali smatram isto tako da bi svaki čovjek trebao imati i tzv. „dostojanstvenu smrt“. Iako se o smrti rijetko gdje priča, ovdje moramo napomenuti da je izrazito važno da ta smrt bude tzv. „dostojanstvena smrt“. To znači da čovjek živi dugo, da je sve vrijeme pokretan i samostalan, da su mu sve funkcije organizma dobre i, jednostavno rečeno, da je sve vrijeme svog života zdrav te da na kraju duga vitalnog života premine u snu bez bolova i patnji. Na takav je način živio i dr. Norman Walker.

Dr. Norman Walker bio je pionir i osnivač načina prehrane koja je usklađena s čovjekovom evolucijskom naravi. Umro je u 116-stoj godini, i to u snu, bez bolova i patnje. Zanimljivo da je dan prije bio pokretan i obrađivao je biljke u svom vrtu.

Način prehrane u kojem je tijelo stalno u blago lužnatom stanju ne dopušta razvoj bolesti. I onda u snu kada dolazi do obnavljanja organizma, u nekom trenutku kada se kritična masa telomera istroši, tj. kad se pređe kritična masa istrošenih  telomera u stanicama, organizam shvati da više nema dovoljan broj stanica za obnovu organizma i otkažu sve vitalne funkcije. Čovjek umre u snu, bez bolova, bez patnji, bez dugotrajnog liječenja za koje vrijeme mu je organizam onesposobljen. To je ta tzv.“dostojanstvena smrt“. Da bismo znali razliku između „dostojanstvene“ i „nedostojanstvene smrti“, spomenuti ću izraz koji se često vidi na osmrtnicama. Često puta u novinama u osmrtnicama možemo pročitati „naš dragi rođak umro je mlad nakon duge i teške bolesti“. Duga i teška bolest često je puta povezana i s dugom i teškom patnjom. To je tzv.“ nedostojanstvena smrt“.

S obzirom na to da sam spomenuo „telomere“ želio bih pojasniti o čemu se radi. Koristit ću se riječima i izrazima dr. Ivice Rubelja iz Instituta Ruđera Boškovića koji se bavi istraživanjem telomera.

"Telomere su pokazatelji stanja organizma. To su zaštitne strukture na krajevima kromosoma. Svakom diobom stanice one se skraćuju, a kad se prekomjerno skrate, zaustavljaju stanično dijeljene. To nazivamo staničnim starenjem, a upravo je akumulacija starih stanica u tkivima glavna značajka starenja". Dr. Rubelj pojašnjava kako se pomoću telomera može predvidjeti životni vijek.

"Na telomere bitno mogu utjecati i vanjski faktori, kao što su fizičke aktivnosti, prehrambene navike ili stres. Zapravo, njihova dužina zbroj je svih tih zbivanja, tako da se poboljšanim načinom života i prehrane može pozitivno utjecati na progresiju starenja", kaže dr. Rubelj.

"Najbolji način da se telomere produže jest promjena načina života. Čimbenici koji utječu na zdravlje vide se i na telomerama", zaključuje dr. Rubelj, uz napomenu da one nisu izravan uzrok starenja, nego indikatori, tj. pokazatelji stanja organizma.

O telomerama piše i u tekstu „Liječenje i izliječenje usne šupljine“ u prvom dijelu u poglavlju „Hipoteza o nastanku raka“

Ponovo bih se vratio na principe prehrane koju je koristio dr. Norman Walker. Želio bih istaknuti da svi ljudi imaju koristi od ovakva načina prehrane. I mlađi i stariji. I oni koji su već zašli u pozne godine, kao i oni ljudi koji imaju već nekoliko kroničnih bolesti. Zdravlje je prirodno stanje čovjeka, a ne bolest. Stoga kada organizam ponovo dovedemo u stanje u kojem ga uskladimo s njegovom evolucijskom naravi, stanice se vrlo brzo obnavljaju i dovode u zdravo stanje.

Ovakav se način prehrane uopće ne sukobljava s bilo kojom vrstom prehrane koju je čovjek do sada koristio. Takav način prehrane je i financijski prihvatljiv. U ovoj prehrani se treba dodati određene prirodne tvari (u čistom prirodnom obliku), koje onda dovode do toga da te tvari počnu mijenjati stanje u organizmu na način da stanice koje su dobile ono što im je potrebno, smanje signale mozgu da su gladne. Stoga s vremenom čovjek sam od sebe izgubi potrebu za dosadašnjim načinom prehrane jer mu stanice normalno funkcioniraju i metabolizam se odvija bez zastoja. Kada čovjek ima takav način prehrane, takva osoba može i dalje ili s vremena na vrijeme, ili u nekim manjim količinama, jesti hranu koju je i do sada jeo. Takva mu hrana neće smetati zato što je tijelo u takvom stanju da će takve manje količine hrane vrlo brzo sagorjeti i izbaciti kao otpad iz organizma.

Neki su mi pacijenti rekli da su korištenjem ovakve prehrane i stavljanjem tijela u blago lužnato stanje, uočili da su počeli mršavjeti. Naime, kada čovjek jede hranu koja nije prilagođena čovjekovoj evolucijskoj naravi, onda takvom hranom u tijelo ulazi mnogo ugljikohidrata i masti, a malo životnih čestica kao što su enzimi, vitamini, minerali. Takva hrana se ne može potrošiti pa se skladišti u tijelu u obliku masti. Stanice u tijelu znaju da nisu dobile sve potrebne  hranjive elemente. Znaju da takvom hranom ne mogu stvoriti potrebnu energiju za obavljanje tjelesnih funkcija (rad organa i obnova oštećenih ili zamjena mrtvih stanica) pa šalju signal u mozak da su gladne, očekujući da će s novom hranom dobiti i te životne čestice koje nedostaju. Ukoliko ih ne dobiju, proces se ponavlja. Iako stanice dobivaju hranu, one su i dalje gladne jer u toj hrani nema životnih čestica koje im trebaju. Zato takav čovjek ima stalnu potrebu za hranom, iako je sve deblji i deblji. No kada čovjek uzima hranu koja u sebi sadrži životne čestice - enzime, vitamine, minerale koje tijelo stavlja u blago lužnato stanje, tada stanice u tijelu dobivaju sve potrebne hranjive tvari. Stoga šalju signal u mozak da nisu gladne te čovjek nema potrebe za uzimanjem nove hrane. Ujedno ta evolucijska (prirodna) hrana, koja sadrži životne čestice, za metabolizam treba ugljikohidrate i masti. Budući da prirodna hrana ne sadrži dovoljno ugljikohidrata i masti, onda ih uzima iz skladišta koje se nalazi u tijelu. S obzirom na to da je tijelo u kojem ima mnogo masti, pretežno kiselo, onda prirodna hrana, da bi neutralizirala taj višak kiselina, pojačava metabolizam (izmjenu tvari). A za pojačani metabolizam potrebno joj je više ugljikohidrata i masti. Stoga višak masti brže sagorijeva i čovjek mršavi.

Ovakvim prirodnim načinom prehrane smanjuje se i tzv. podbuhlost.

Podbuhlost možemo izraziti i kao natečenost, nadutost ili otok određenog dijela tijela. Sam izraz podbuhlost najčešće se povezuje s glavom, a i očnim kapcima. No i cijelo tijelo, u nekim slučajevima, može biti naduto. Jedan od važnijih razloga zašto nastaje podbuhlost su otrovi u tijelu. Naime otrovi koji se ne mogu eliminirati iz krvotoka, utječu na stanice i tkiva tako što izazivaju iritaciju (nadraženost) i oštećenja. Da bi smanjile tu nadraženost, stanice i tkiva obuhvaćaju te otrove i oblažu ih sa sluzi. Kako u tijelu ima sve više otrova, stvara se i sve više sluzi. Ta sluz uzrokuje podbuhlost. Nakon što se organizam očisti, nestaje i podbuhlost.

Ovdje bih još želio dodati da je i kisik vrlo važan za normalno funkcioniranje stanica. Tako neki nezavisni istraživači tvrde da je razlog što se na srcu ne razvijaju tumori taj što je srce uvijek prepuno svježom krvi, a time i kisikom. Razgovarao sam s jednim kirurgom i on mi je rekao da se ni na aorti ne pojavljuju tumori. Iako se stanice najbolje obnavljaju kisikom prilikom sportskih aktivnosti i kod dubokog disanja, također se kvalitetno obnavljaju kisikom i kad je tijelo u blago lužnatom stanju. U takvom stanju stanice maksimalno iskoriste raspoloživi kisik.

FIZIOLOGIJA ZDRAVIH STANICA

U svakom se trenutku u našem tijelu događaju trilijuni kemijskih reakcija koje se odvijaju samo s jednim ciljem - da održe organizma na životu. Ali ne samo da ga održe na životu, već da taj organizam bude vitalan, pokretan, snažan i zdrav.

Da bi  stanica mogla raditi i izvršavati zadatke koje su za nju predviđeni, potrebna je hrana, voda i kisik. Izmjenom tvari stvara se energija koja je potrebna da bi mogla vršiti određene funkcije, npr. kontrakcija mišićnih vlakana, ili za izgradnju staničnih dijelova. Prilikom sagorijevanja hrane stvara se otpad koji se čisti. Ako se sve odvija kako treba, ta stanica će dugo vremena biti zdrava. No ako dolazi do grešaka u bilo kojem procesu metabolizma, tada stanica prijevremeno stari, atrofira i umire. Ili ide u drugu krajnost da se počinje nekontrolirano razmnožavati te se širi, metastazira i uništava ostale stanice i organizam.

Znači da bi stanica bila zdrava potrebno je da dobije zdravu, njoj primjerenu hranu, te nakon što ta hrana sagori, da se otpadne tvari iz nje potpuno eliminiraju.

Za to su potrebna dva važna procesa: 1) čišćenje organizma 2) pravilna kiselo-lužnata ravnoteža.

Da bi ta dva važna procesa bila zadovoljena, potrebno je poštivati pravila koja su nastala tijekom milijuna godina evolucije hominoida.

U daljnjem tekstu ću napisati ta pravila i to tako što ću opisati  anatomiju, fiziologiju i patofiziologiju probave. Ujedno ću napisati kako u ordinaciji djelujemo da se greške koje je naš pacijent i korisnik napravio nepravilnom prehranom isprave, te da s novim načinom ponašanja čovjek dobije snagu, vitalnost i zdravlje.

(Anatomija čovjeka – znanost koja proučava građu i oblik tijela, te međusobne odnose dijelova tijela u čovjeka.)

(Fiziologija – znanost koja proučava normalnu funkciju živih organizama.)

(Patofiziologija – biomedicinska disciplina koja se bavi proučavanjem poremećenih fizioloških procesa u čovjeka i životinja).

KISELO-LUŽNATA RAVNOTEŽA

Tekućina i hrana ulaze u usta te se jedno vrijeme zadržavaju u ustima, gdje se žvaču i usitnjavaju. Zatim se hrana guta, prolazi kroz jednjak i dolazi u želudac. U želudcu solna kiselina  razlaže tu hranu koja onda dalje putuje u tanko crijevo. U tankom crijevu probavljena hrana u cijelosti se preradi i pretvori u tekućinu, pa odlazi u krv. Nakon tankog crijeva dolazi debelo crijevo. Dakle, debelo crijevo se nastavlja na tanko crijevo i kod čovjeka završava s analnim otvorom. U debelom crijevu završavaju ostaci probavljene hrane, iz kojih je u tankom crijevu resorbirana većina hranjivih tvari. U debelom crijevu se resorbiraju ostaci vode, i pohranjuju ostaci probavljene hrane koji trunu. Nakon toga, ostaci probavljene hrane iz debelog crijeva, kroz analni otvor izlaze van. Dakle hrana se zadržava  u ustima, želudcu te tankom i debelom crijevu. Da bi proces probave hrane išao neometano, potrebno je da se ispune neki uvjeti:

1. hrana treba biti prilagođena čovjekovoj evolucijskoj biti (naravi)
2. čovjek uvijek mora imati dovoljnu količinu želučane, tj. solne kiseline
3. resorpcija hranjivih tvari iz tankog crijeva treba biti besprijekorna
4. pražnjenje probavljene hrane iz debelog crijeva također treba biti besprijekorno

Pojašnjenje stavke 1) Hrana treba biti prilagođena čovjekovoj evolucijskoj biti:

Nedavno su stručnjaci sa sveučilišta Oxford objavili novo istraživanje u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences da su naši drevni preci jeli pretežno tropsku travu i trsku. Dakle, to bi trebala biti osnova i za jelovnik modernog čovjeka. O tome da je zeleno bilje (salate, kelj, karfiol, peršin, raštika i sl.) koje je puno klorofila – zdravo, mislim da ne treba posebno napominjati. No što se tiče trstike, onda bih spomenuo priču gospođe koja je jedno vrijeme boravila u Brazilu. U pokrajini u kojoj je bila postoji piće od trstike. U restoranima, u sokovniku iscijede svježu, posebnu trstiku, i to njihovi gosti piju. Gospođa je rekla da je okus vrlo ugodan, vrlo blago slatkast, ali ono što je još važnije da je nakon što je popila to piće od trstike, osjetila jednu posebnu energiju i živost cijelog organizma.

Pojašnjenje stavke 2) Čovjek uvijek mora imati dovoljnu količinu želučane, tj. solne kiseline:

Solna kiselina (HCl) ima mnoge izrazito važne uloge u našem organizmu. U želucu razgrađuje hranu. Ubija mikrobe i pomaže u njihovoj probavi. Također razgrađuje štetne otpadne kiseline koje nastaju kod nepravilnog kombiniranja i konzumiranja loše hrane. Da nema solne kiseline, ta hrana bi postala neprobavljena smjesa različitih otpadnih kiselina, kao npr. mliječne, mokraćne, ugljične, butanske, žučne i sl. To je ujedno jedina kiselina u tijelu koju naše tijelo proizvodi samo, a također jedina kiselina u tijelu koja se, nakon što obavi proces razgradnje, pretvori u lužinu. Stoga pomanjkanje solne kiseline, koja je vrlo važna u procesu kiselo lužnate ravnoteže, može dovesti do raznih bolesti. Njeno izlučivanje obično se počne smanjivati nakon četrdesete godine.

Pojašnjenje stavke 3) Resorpcija hranjivih tvari iz tankog crijeva treba biti besprijekorna:

Da bi resorpcija hranjivih tvari iz tankog crijeva bila besprijekorna, potrebno je da je solna kiselina tu hranu u želucu kvalitetno probavila. Također je bitno da u toj hrani ima dovoljan broj enzima, minerala, vitamina i ostalih hranjivih tvari prilagođenih čovjekovoj evolucijskoj biti (naravi). Ujedno je bitno da je hrana koja se unosi u tijelo lako razgradiva. Npr. tekuća hrana se lakše razgradi od krute hrane. Biljna hrana se lakše razgradi od mesne hrane. Kuhano meso se lakše razgradi od pečenog mesa i sl.

Pojašnjenje stavke 4) Pražnjenje probavljene hrane iz debelog crijeva također treba biti besprijekorno:

Sve što je važno za resorpciju hrane iz tankog crijeva također je važno i za debelo crijevo. Razlika je samo u tome što se hranjive tvari iz tankog crijeva resorbiraju i putuju u krv. Dalje dolaze do organa, tkiva i stanica gdje metaboliziraju (sagorijevaju i pretvaraju se u energiju) i stvaraju otpadne tvari. Te otpadne tvari putuju iz stanica, tkiva i organa do debelog crijeva, ulaze u debelo crijevo te zajedno s ostalim neprobavljivim tvarima izlaze iz debelog crijeva van iz organizma. No ono što je još bitno za debelo crijevo jest da u hrani koju čovjek jede ima balastnih tvari. Npr. bolje je pojesti naranču nego ocijediti sok i popiti samo narančin iscijeđeni sok. Jer kada se naranča pojede, onda osim soka ona u sebi ima i balastne tvari koje upijaju toksine i ostale štetne tvari, te se na taj način organizam čisti.

Da bi se svi ti procesi odvijali kako treba, potrebna je pravilna kiselo-lužnata ravnoteža.

S obzirom na to da se u tekstu dosta često koristim izrazom metabolizam, onda ću u daljnjem tekstu napisati nešto proširenu definiciju metabolizma.

Metabolizam ili izmjena tvari je skup kemijskih reakcija koje se odvijaju u živom organizmu kako bi održali život. Ti procesi omogućuju organizmu da raste, da se razmnožava, da održava svoju strukturu i reagira na okolinu. Dakle osnova metabolizma jest izmjena tvari i energije u organizmu. Metabolizam je niz kemijskih reakcija, koje nadziru enzimi, u kojima se hranjive tvari razgrađuju, pri čemu se oslobađa energija. Energija se pretvara u različite vrste rada npr. kontrakcija mišićnih vlakana, prijenos tvari kroz staničnu membranu i sl. No ta energija se koristi i za izgradnju staničnih dijelova (biosinteza organske tvari) kao što su npr. proteini i nukleinske kiseline. Treba napomenuti da se kod metabolizma stvaraju i otpadni proizvodi. Otpadni proizvodi normalnog metabolizma uglavnom su kiseli. Zato tijelo ima zadatak da neprestano neutralizira te kiseline. Dakle možemo zaključiti da je za normalno odvijanje metabolizma bitna pravilna kiselo- lužnata ravnoteža.

U daljnjem tekstu ćemo govoriti o normalnom (fiziološkom) procesu probavljanja hrane.

(Fiziologija – znanost koja proučava normalnu funkciju živih organizama.)

Hrana ulazi u usta u kojima postoje već određeni enzimi koji već u ustima probavljaju hranu. Zatim dolazi u želudac gdje je solna kiselina razgrađuje, te hrana dalje putuje u tanko crijevo. Iz tankog crijeva odlazi u krv i u ostale ljudske organe, tkiva i stanice. U stanicama (mitohondrijima) ta hrana sagorijeva. Kod procesa sagorijevanja nastaje toplina, snaga i struja. Ova tri elementa zbirnim imenom nazivamo – energija. Energija služi za različite vrste rada, između ostalog i za stvaranje građevnih elemenata koji su potrebni za obnovu loših ili mrtvih stanica. Prilikom tog rada stvara se i otpad. Zatim otpad koji je nastao razgradnjom hrane putuje dalje iz stanica, tkiva i organa. Dolazi do debelog crijeva. Ulazi u debelo crijevo i sa stolicom izlazi van. To je fiziološki ili normalni put hrane u ljudskom tijelu.

U daljnjem tekstu ću u kratkim crtama opisati patofiziološki put probavljene hrane. (Patofiziologija – biomedicinska disciplina koja se bavi proučavanjem poremećenih fizioloških procesa u čovjeka i životinja).

Hrana ulazi u usta gdje se žvače, razlaže i razgrađuje. No kako je to moderna, mekana, ljepljiva i slatka hrana, ona je dobra podloga za razvoj patogenih mikroorganizama, koji se zavlače u džepove između zubi i desni. Tu se razmnožavaju i prilikom izmjene tvari (metabolizma) stvaraju kiseli otpad. Te kiseline nagrizaju zubnu caklinu i stvaraju karijes, najprije površinski, a zatim i duboki. Zatim prodiru i dalje te putem tjelesnih tekućina odlaze i u druge organe, npr. sinuse, grlo, srce, zglobove i sl. U drugim organima se razmnožavaju i također stvaraju probleme tako što narušavaju ljudsko zdravlje.

Zatim ta neprirodna hrana ulazi u želudac. Solna kiselina pokušava razgraditi takvu hranu, ali ne uspijeva. Stoga u želudcu ostaje nepotpuno probavljena smjesa otpadnih kiselina, npr. mliječna, mokraćna, ugljična, butanska, žučna i sl. Zatim takva neprobavljena kisela hrana ulazi u tanko crijevo gdje krvlju putuje u organe, tkiva i stanice. Inače, kao što sam već prije naveo, prilikom metabolizma stanica stvara se kiseli otpad. U ovom slučaju, budući da stanice dobivaju kiselu i nekvalitetnu hranu, kiseli otpad se još više pojačava. To pogoduje razvoju virusa, bakterija, gljivica koji putem svojih toksina uništavaju naš organizam. Zatim taj kiseli otpad dolazi do crijeva i pokušava kroz crijeva izaći van. No tu postoji problem. Za razliku od tankog crijeva, gdje sva hrana koja se našla u tankom crijevu, vrlo lako se upija u krv i dalje odlazi u organe, tkiva i stanice, kod debelog crijeva je to drugačije. Otpadni produkti metabolizma stanica koji dolaze do debelog  crijeva ne mogu ući u debelo crijevo ako:

a) nema dovoljno prirodnih čestica kao enzima, vitamina, minerala, hormona i ostalih životnih čestica

b) ako kiselo - lužnata ravnoteža nije blago lužnata.

Sada se događa pojava da taj kiseli otpad ne može ići kroz debelo crijevo van, već ostaje u tijelu. Ponovo se raznosi tijelom putem tjelesnih tekućina, još više zakiseljava već inače kiseli organizam i u tom slučaju tijelo postaje idealna podloga za razvoj većine akutnih i kroničnih bolesti. Poznavajući ove navedene činjenice, možemo zaključiti da postoje 4 probavna organa gdje može doći do razvoja bolesti. U našoj ordinaciji učimo naše pacijente i korisnike kako da djeluju na sva ta 4 organa, tako da bi tijelo uvijek bilo u blago lužnatoj ravnoteži, da bi imalo uvijek dovoljno hranjivih životnih čestica, i da bi se te stanice neprestano čistile. Na taj se način probava odvija neometano i bez zastoja.

1)      Usna šupljina – za usnu šupljinu imamo pripravak SUPEROREX koji duboko prodire u džepove između zubi i desni, privlači i lijepi u sebe sve patogene mikroorganizme, njihove toksine i štetne aditive iz hrane. Čovjek kada ispljune promućkani SUPEROREX, izbaci iz svojih usta sve te štetne čestice. Na taj način patogeni mikroorganizmi, koji bi se inače razmnožavali te razarali desni, korijene zuba te dalje putovali u druge organe gdje bi također stvarali probleme, SUPEROREXOM odmah prekidamo cijeli taj patološki (bolesni) proces.

2)      Želudac – da bi se u želucu hrana razložila i razgradila kako treba, treba biti dovoljno solne kiseline. Nakon 40-te godine stvara se manje solne kiseline. Ali i kod osoba mlađe dobi, zna se događati da se solna kiselina stvara u manjem omjeru nego što je inače normalno. Mi naše pacijente i korisnike naučimo kako da uvijek u želucu imaju dovoljnu količinu solne kiseline. S obzirom na stanje pacijentova i korisnikova organizma, mi naučimo tu osobu kako da u želucu postigne optimalnu količinu solne kiseline.

3)      Tanko crijevo – već je prije spomenuto da sve što uđe u tanko crijevo se apsorbira, odlazi u krv i ide dalje u organe, tkiva i stanice. Ako u tanko crijevo dolazi zdrava hrana, takva hrana odlazi dalje u organizam. A ako u tanko crijevo dolazi loša hrana, ona također odlazi u ostale organe. Mi naše pacijente i korisnike naučimo koja je hrana puna životnih čestica koja se vrlo lako može preraditi u enzime, vitamine, hormone koji su potrebni ljudskom tijelu da bi se proces metabolizma odvijao dobro (fiziološki) i neometeno.

4)      Debelo crijevo – također je već prije spomenuto da bi otpad razgradnje stanica mogao iz tijela ući u debelo crijevo, te dalje stolicom izaći iz tijela, potrebno je zadovoljiti dva već prije spomenuta uvjeta:

a) Da u tijelu ima dovoljno prirodnih čestica kao enzima, vitamina, minerala, hormona

b) Da  kiselo-lužnata ravnoteža uvijek bude blago lužnata.

Naše pacijente i korisnike naučimo kako da otpad metabolizma stanica, koji dolazi do debelog crijeva, u sebi također sadrži i enzime, vitamine, minerale kao i druge životne čestice koje su potrebne da bi taj otpad bez problema iz stanica, tkiva i organa putem krvi došao do debelog crijeva, ušao u debelo crijevo, a dalje iz debelog crijeva, stolicom van iz organizma. Također ih naučimo kako će taj isti otpad uvijek biti u blago lužnatoj ravnoteži da bi lakše mogao izaći iz cirkulacije i ući u debelo crijevo. Naučimo ih također kako da u crijevima uvijek bude prirodnih balastnih tvari, koje upijaju toksine i štetni otpad, koji zatim peristaltikom i stolicom s lakoćom odlazi izvan organizma.

Na taj način djelujući na ova 4 probavna organa i pridržavajući se naših uputa, tijela naših pacijenata i korisnika uvijek mogu biti čista, puna životnih čestica, blago lužnata, snažna, vitalna i zdrava.

Na kraju bih još spomenuo dalmatinsku izreku koja kaže: „Lipo je ostariti, ali je grubo biti star“. Želja mi je da moji pacijenti i korisnici, nakon što sami uvide kakve velike prednosti ima prirodan način prehrane koji u ordinaciji savjetujemo, tu izreku promijene u ovom smislu: „Lijepo je ostariti, a također je lijepo biti u poznim godinama jer smo iskusniji, mudriji, a naše psihofizičke funkcije, zahvaljujući prirodnom životu, su skoro jednako dobre kao i u mladosti“. Uostalom starost nije uvijek nedostatak, već je često puta i prednost. Jer kao što i narodna poslovica kaže: „Mladi čovjek jest brži, ali stari čovjek zna put“.