DIOPTRIJA
Pojasnit ćemo malo anatomiju i fiziologiju oka da bi se lakše shvatilo kako dolazi do dioptrije, te kako se ona može izliječiti.
Oko je okruženo sa šest mišića (Slika 1a i Slika 1b). To su četiri ravna i dva kosa mišića.
Slika 1a: Vanjski očni mišići (gledano s bočne strane)
(1) gornji ravni mišić ili musculus rectus superior
(2) donji ravni mišić ili musculus rectus inferior
(3) unutarnji ravni mišić ili musculus rectus medialis
(4) vanjski ravni mišić ili musculus rectus lateralis
(5) gornji kosi mišić ili musculus obliquus superior
(6) donji kosi mišić ili musculus obliquus inferior
Slika 1b: Vanjski očni mišići (gledano sa stražnje strane)
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema gore, tada se pojačava tonus u gornjem ravnom mišiću, taj mišić se steže i povlači očnu jabučicu prema gore (Slika 2a).
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema dolje, tada se pojačava tonus u donjem ravnom mišiću, taj mišić se steže i povlači očnu jabučicu prema dolje (Slika 2b).
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema desnoj strani, tada se pojačava tonus u desnim ravnim mišićima (kod desnog oka to je vanjski ili lateralni ravni mišić, a kod lijevog oka to je unutarnji ili medijalni ravni mišić), ti mišići se stežu i povlače očne jabučice prema desnoj strani (Slika 3a).
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda prema lijevoj strani, tada se pojačava tonus u lijevim ravnim mišićima (kod lijevog oka to je vanjski ili lateralni ravni mišić, a kod desnog oka je to unutarnji ili medijalni ravni mišić (Slika 3b).
Slika 3
Kada čovjek s normalnim vidom pogleda na blizu, tada se pojačava tonus gornjeg, donjeg i unutarnjeg ravnog mišića. Ti mišići se stežu i izvrše pritisak na očnu jabučicu i izduže je. Očna jabučica tada dobije izgled jajeta (Slika 4a).
Kad čovjek s normalnim vidom pogleda na daljinu, tada se ravni mišići opuste, očna se jabučica ponovo vrati u prirodan oblik jabučice ili lopte (Slika 4b).
Slika 4
To je isto kao u objektivu fotoaparata. Kada čovjek želi objektivom snimiti nešto što je blizu, tada taj objektiv stavi na npr. pola metra i objektiv se izduži (Slika 5a). Kada čovjek želi objektivom snimiti nešto što je dalje, npr. na udaljenosti od 5m, tada se taj objektiv skrati (Slika 5b).
Slika 5
To je zbog zakona fizike i optike. Kad čovjek ili objektiv fotoaparata gleda na blizu, tada zrake svjetlosti upadaju pod većim kutom pa se stoga oko ili objektiv mora izdužiti. Kad čovjek ili objektiv fotoaparata gleda na daljinu, tada zrake svjetlosti upadaju pod manjim kutom pa se stoga oko ili objektiv mora skratiti.
Na slici (Slika 6) vidimo oko i tri kuglice. Kuglica 1 nalazi se na udaljenosti 6 metara od oka. Zrake svjetlosti padaju na nju, odbijaju se od nje i ulaze u naše oko. U oku prolaze kroz leću gdje se lome, i sijeku se na mjestu najjasnijeg vida tzv. središnjoj jamici ( fovea centralis ). Središnju jamicu, radi lakšeg razumijevanja, ponekad u tekstu nazivamo i vidna točka.
Kuglica broj 2 nalazi se na 3 metra daljine. Zrake svjetlosti koje dolaze od nje upadaju u oko, lome se prolaskom kroz leću i sijeku se malo izvan vidne točke.
Kuglica broj 3 se nalazi na daljini bližoj od 3 metra od oka. Zrake svjetlosti, koje dolaze od nje, upadaju u oko. Prolaskom kroz leću lome se i sijeku još malo više iza vidne točke ( još iza kuglice broj 2 ). Budući da se oštro vidi samo ona slika koja pada na vidnu točku, to praktički znači da bi čovjek mogao vidjeti oštro samo ono što je daleko 6 metara i dalje od toga. Sve ono što je bliže od 6 metara bilo bi mutno. No, mi znamo da čovjek mora vidjeti oštro i predmete koji su blizu. Da bi čovjekov predak uopće opstao kao vrsta, da bi se obranio od neprijatelja, divljih zvijeri, da bi mogao brati voće sa stabala i sl., morao je vidjeti oštro ne samo daleko, već i blizu. Zbog toga mora postojati akomodacija ili prilagođavanje oka. Za ljudsko oko akomodacija nije potrebna iza 6 metara udaljenosti. Za sve što je bliže od 6 metara potrebna je akomodacija.
Slika 6
AKOMODACIJA ILI PRILAGOĐAVANJE
Postoje dvije teorije akomodacije. Jednu teoriju zastupa konvencionalna ili službena medicina, a drugu prirodna medicina.
Teoriju prirodne medicinske oftalmologije uspostavio je prof. dr. William H. Bates (Slika 7). 
Dr. Bates je diplomirao na sveučilištu Cornell u SAD-u, na Fakultetu za liječnike i kirurge. Specijalizirao se za očne bolesti i postao predavač oftalmologije za postdiplomski studij na njujorškom medicinskom fakultetu. Bio je vrhunski stručnjak svog vremena na području oftalmologije.
Budući da nije bio zadovoljan teorijom i praksom službene medicine, odrekao se imenovanja kako bi imao vremena za pokuse. Njegovom su se metodom izliječili mnogi ljudi. Među poznatijima je i slavni engleski pisac Aldous Huxley, koji je napisao i knjigu o toj metodi liječenja. BBC je snimila televizijsku emisiju o Aldousu Huxleyu, njegovu životu i radu. U emisiji je rečeno da je on bio gotovo slijep, te da je već naučio Brailleovo pismo (pismo za slijepe). No došavši u Ameriku, čuo je za dr. Batesa koji mu je pomogao da se izliječi. Tu je emisiju Hrvatska televizija prikazala 11. rujna 1996. na prvom programu u emisiji „Ekran bez okvira“.
Da bi se razumjela razlika između načina razmišljanja jedne i druge škole, potrebno je znati neke osnovne činjenice iz anatomije, odnosno fiziologije oka, jer glavna točka razilaženja u mišljenju je tumačenje i pojava akomodacije. Akomodacija je, da još jednom ponovimo, prijelaz oka s udaljenih na bliske predmete i obratno.
Slika 8
Oko ili očna jabučica loptastog je oblika i promjera oko 24 mm. Sastoji se od tri ovojnice (Slika 8):
1. bjeloočnica ili vanjska ovojnica,
2. žilnica ili srednja ovojnica i
3. mrežnica ili unutrašnja ovojnica.
BJELOOČNICA je bijela i prelijeva se kao opal, osim u središnjem dijelu, koji je proziran i zove se rožnica. Svjetlost kroz rožnicu dolazi u oko.
ŽILNICA sadrži krvne žile u kojima krv cirkulira kroz oko. Odmah iza rožnice, žilnica postaje vidljiva i zove se šarenica, sa zjenicom u središtu. Iza šarenice smještena je očna leća koja sakuplja svjetlost koja prolazi kroz zjenicu i stvara sliku na mrežnici. Oko očne leće žilnica tvori nabore poznate kao cilijarni mišić. Cilijarni je mišić povezan s očnom lećom pomoću malog ligamenta, tako da službena medicina smatra da cilijarni mišić može upravljati skupljanjem i širenjem očne leće.
MREŽNICA je, zapravo, produžetak vidnog živca (smještenog u stražnjem dijelu oka); krajnje tanka i osjetljiva, i na njoj se javljaju slike vanjskih predmeta unutar vidnog polja.
Znajući ove činjenice lako je slijediti stvarni proces gledanja. Svjetlost prolazi kroz rožnicu, zjenica odstranjuje bočne zrake tako da samo središnje zrake stvarno dolaze u oko. One prolaze kroz očnu leću koja ih skuplja na mrežnici u obrnutu sliku. Slika se vidnim živcem prenosi do mozga, gdje se ponovo ispravlja (okreće) te tamo nastaje vidni osjet. Upoznajući se s nužnim pojedinostima građe i djelovanja oka, čitalac sada može ocijeniti bitnu razliku između novog i starog mišljenja u teoriji procesa akomodacije. Kad oko promatra udaljene objekte, razmak između leće i mrežnice je manji, a kad promatra bliske objekte, razmak između leće i mrežnice je veći. U medicinskim se udžbenicima ova promjena razmaka između očne leće i mrežnice smatra posljedicom širenja i stezanja očne leće, koje izvodi cilijarni mišić. Po ovoj teoriji, oko kao cjelina, ne mijenja svoj oblik – jedino ga mijenja očna leća. Međutim, pokazalo se da se oblik oka mijenja za vrijeme akomodacije, kao posljedica djelovanja vanjskih mišića očne jabučice, koji pomiču oko u svim pravcima (gore-dolje, u stranu, ali također i naprijed-nazad). Dakle, funkcija vanjskih mišića oka nije samo pomicanje oka lijevo-desno i gore-dolje.
Ustanovljeno je da ovi mišići pomiču stražnji dio k očnoj leći kada oko promatra udaljene predmete (Slika 11) pomoću stezanja određene skupine mišića o kojima je riječ ( u ovom slučaju to su kosi mišići).
Time skraćuje njegovu dužinu ili je povećava kada promatra bliske predmete tako što se ravni mišići stegnu, tj. napnu, te na taj način vrše pritisak na očnu jabučicu. Stoga se očna jabučica izduži i slika na blizu postane jasna na način koji je sličan izoštravanju objektiva kamere. Ovo je bitno razumjeti, jer se kratkovidnost i dalekovidnost i dobivaju zbog trajne napetosti, tj. stegnutosti vanjskih mišića oka.
KRATKOVIDNOST
U prijašnjem tekstu smo objasnili kako se ponaša oko onih ljudi koji imaju normalan vid. U kratkovidnih ljudi oko se drugačije ponaša. Kad kratkovidan čovjek pogleda na blizu, ravni se mišići stegnu, tj. napnu, i očna se jabučica izduži tako da on može vidjeti predmete koji su blizu. Ali kad kratkovidan čovjek pogleda na daljinu, mišići su i dalje stegnuti, tj. napeti, očna jabučica je i dalje izdužena. Zato takav čovjek vidi oštro predmete koji su blizu, ali ne vidi oštro predmete koji su daleko (Slika 9- animacija).
Slika 9 - animacija
Što je kratkovidnost veća, oko je više izduženo i takvi ljudi, da bi vidjeli oštro, moraju staviti predmet koji žele vidjeti vrlo blizu oku. Čim taj predmet malo udalje, slika im je nejasna i mutna, a daljnjim udaljavanjem slika je potpuno mutna ili se uopće ne razaznaje.
DALEKOVIDNOST
Postoje dvije vrste dalekovidnosti. To su tzv. starosna dalekovidnost ili prezbiopija, i mladenačka dalekovidnost ili hipermetropija. Kod tzv. starosne dalekovidnosti ili prezbiopije glavnu ulogu imaju kosi mišići (Slika 10).
Slika 10 - Očna jabučica gledana sa stražnje strane
Kosi mišići guraju očnu jabučicu prema naprijed, i ona je tada spljoštena poput leće. Da bi se lakše shvatio njihov rad, treba pogledati animaciju ispod teksta (Slika 11-animacija).
Slika 11 - animacija
Da bismo slikovito prikazali razliku kako vidi čovjek koji ima početnu tzv. starosnu dalekovidnost, i čovjek koji ima normalan vid, tada treba pokreniti animaciju na Slici 12.
Slika 12 - animacija
S obzirom na to da se očna jabučica stalno izdužuje i skraćuje (njena dužina je oko 24 mm, kada čovjek gleda na daljinu, i oko 25 mm, kada čovjek gleda na blizinu) ona se u ovom slučaju zbog stegnutosti kosih mišića ne može produžiti. Zbog toga takav čovjek, kad pogleda na blizu, ne može vidjeti oštro. Ali u početnoj fazi tzv. starosne dalekovidnosti vid je još uvijek dobar na daljinu jer je dužina očne jabučice još uvijek 24 mm. To su ljudi s dioptrijom npr. +1,00. No, s vremenom proces napreduje, kosi mišići guraju očnu jabučicu još jače i njena dužina postaje kraća od 24 mm. Stoga takav čovjek više ne vidi oštro ni na daljinu ni na blizinu, ali mu je vid na daljinu još uvijek bolji nego na blizinu. Takvi ljudi moraju nositi tzv. bifokalne naočale na kojima je na gornjem dijelu stakala manja dioptrija za gledanje na daljinu, a na donjem dijelu veća dioptrija za gledanje na blizinu. No, kako proces napreduje, vid postaje sve lošiji i takvi ljudi moraju nositi tzv. multifokalne ili progresivne naočale. Te naočale imaju sličnost piramide, gdje se kroz vrh te tzv. piramide, gdje je leća najmanje jakosti, gleda na daljinu. Gledanjem kroz sredinu te tzv. piramide, vide se oštro predmeti na srednjoj udaljenosti od očiju, a gledanjem kroz donji dio te tzv. piramide gdje je jakost leće najveća, vide se oštro predmeti koji su blizu.
Na taj način čovjek nalazi kut gledanja koji se poklapa s udaljenošću koju želi jasno vidjeti. Ako želi vidjeti nešto što je jako blizu, tada će spustiti pogled prema dnu naočala. Ako želi vidjeti nešto što je udaljeno npr. jedan metar, tada će malo podići pogled na manju jakost progresivnih naočala, a ako želi vidjeti nešto što je daleko, tada će podići pogled na sredinu naočala. Zato kod progresivnih naočala oko više nema nikakvu akomodaciju, tj. ne vrši pokrete naprijed – nazad (Slika 13 -interaktivna mapa)
Slika 13 - interaktivna mapa
Kako se vid dalje kvari, očna jabučica postaje sve kraća i kraća tako da više ne mogu pomoći ni naočale s visokom dioptrijom, te takvi ljudi obično s jakim naočalama mogu čitati nekoliko minuta, a onda im se vid zamuti.
Kod mladenačke dalekovidnosti u grču su svih šest mišića. Dakle, u grču su četiri ravna mišića, koji izdužuju očnu jabučicu, i dva kosa mišića, koji potiskuju očnu jabučicu prema naprijed. Takvi ljudi najčešće ne vide dobro ni blizu, ni daleko. Treba pogledati animaciju. (Slika 14-animacija).
Slika 14 - animacija
U slučaju tzv. mladenačke dalekovidnosti očna jabučica ima oblik kruške, ili još je bolja usporedba s tzv. Kolumbovim jajetom. Kad se Kolumbo vratio iz Amerike, mnogi dvorski savjetnici su omalovažavali njegovo otkriće tvrdeći da je to svatko mogao napraviti. Tada je Kolumbo upitao dvorskog savjetnika kako može jaje stajati uspravno. S obzirom na to da dvorski savjetnik nije znao odgovor Kolumbo je uzeo jaje, postavio ga uspravno, lupio dlanom lagano po gornjoj stani jajeta tako da se donja strana, koja je bila priljubljena uz podlogu stola, ulupila od udarca i jaje je ostalo stajati uspravno (slika 15).
Slika 15
ASTIGMATIZAM ILI CILINDAR
Kod astigmatizma gornji i donji ravni mišić u su velikom grču, a lijevi i desni ravni mišić u malom grču ili grča uopće nema, ili, obrnuto, što znači da su lijevi i desni ravni mišić u velikom grču, a gornji i donji ravni mišić u malom su grču ili grča uopće nema (Slika 18b i 18c). Kako se ti mišići grče, tj. pritišču rožnicu, izvuku je i ona tada ima oblik žlice. To možemo predočiti primjerom padobranca koji, u jednom trenutku, povuče dva suprotna užeta padobrana. Treba pogledati animaciju (Slika 16).
Slika 16 - animacija
Slika 17
Rožnica je prozirni dio u obliku polulopte koji pokriva šarenicu (Slika 17), a šarenica je krug oko zjenice što svojim širenjem ili sužavanjem regulira količinu svjetla koja dolazi u oko. Boju očiju određujemo po šarenici.
Slika 18
TERAPIJA ZA DIOPTRIJU
Sastoji se od opuštanja i jačanja očnih mišića (kao bilo kojeg drugog mišića u tijelu) isto kao kod ljudi koji imaju nogu u gipsu. Oni, nakon mjesec dana nošenja gipsa, ne mogu hodati, zato idu na fizikalnu terapiju gdje, nakon vježbanja od mjesec dana, mogu ponovo hodati, a nakon sljedećih mjesec dana mogu i trčati. Mišići noge i mišići oka su isto tkivo, tzv. mišićno tkivo, a čak spadaju u istu skupinu mišića, tzv. poprečno prugasti mišići. Svako tkivo istog sastava jednako se i ponaša. Prema tome, kao što se može ojačati atrofirani (oslabljeni) mišić noge, tako se može ojačati i atrofirani (oslabljeni) mišić oka.
Američki su istraživači čak radili pokuse s mladim majmunima. Oni su im stavljali na oči naočale. Jednom majmunu stave na jedno oko minus dioptriju, a na drugo oko stave normalno staklo. Drugom majmunu stave na jedno oko plus dioptriju, a na drugo oko stave normalno staklo. Pustili su majmune da žive neko vrijeme s tim naočalama, zatim su im skinuli naočale i testirali vid. Uočili su da kod prvog majmuna oko koje je imalo minus dioptriju postalo je kratkovidno, a oko koje je imalo obično staklo, ostalo je normalno. Kod drugog majmuna oko koje je imalo plus dioptriju, postalo je dalekovidno, a oko koje je imalo normalno staklo, ostalo je normalno. Zatim su provodili pokuse dalje tako da su skinuli majmunima naočale i nakon nekog vremena im ponovo testirali vid. Kod prvog majmuna oko koje je bilo kratkovidno, postalo je normalno, a oko koje je bilo normalno, ostalo je normalno. Kod drugog majmuna, oko koje je bilo dalekovidno, postalo je normalno, a oko koje je bilo normalno, ostalo je normalno.
Upitajmo se: Zašto se majmunima popravio vid sam od sebe? Odgovaramo: Majmuni neprestance rade jednu grimasu, i ta grimasa zapravo uvjetuje popravak. Kako ljudi i majmuni imaju vrlo sličan genetski kod, i kod ljudi i kod majmuna tijekom se evolucije razvio obrambeni mehanizam koji dovodi do popravka vida. I ljudi i majmuni imaju gen za ponovni popravak vida!
strongle=ame=
