Sjećam
se slike iz djetinjstva kad smo se mi djeca natjecali u puhanju gumenih balona.
Pobjednik
tog natjecanja bi bio onaj dječak koji bi napuhao balon do najveće veličine, a
da balon ne pukne. Jednom je neki dječak maksimalno napuhao balon i počeo se
hvaliti. No drugi dječak mu je brokvom (čavlom) probušio balon koji je bučno
puknuo. Mi bi smo prasnuli u smijeh.
Dakle
da bi gumeni balon dobio oblik lopte, treba u njega napuhati zrak. Taj
komprimirani zrak stvara tlak koji drži balon napetim i u okruglom obliku. U
oku imamo sličnu situaciju. Samo umjesto zraka, u oku se nalaze očna vodica,
leća i staklovina. One su također pod određenim tlakom. Zbog toga je oko okruglo poput lopte, pa može
normalno obavljati fiziološke radnje. Ukoliko se taj tlak povisi, dolazi do
određenih degenerativnih promjena koje nazivamo - glaukom.
Glaukom, s obzirom na način
nastanka, možemo podijeliti na:
- Primarni glaukom
- Sekundarni glaukom
- Kongenitalni glaukom
Sekundarni glaukom nastaje
kao posljedica već postojećeg očnog oboljenja koje je uzrokovalo stvaranje
prepreke u otjecanju očne vodice. To može biti npr. nakon upale šarenice i
cilijarnog /zrakastog/ tijela, zatim nakon traume oka, nakon operacija na oku
(kao posljedica postoperativnih komplikacija) i sl.
Kongenitalni je glaukom posljedica
poremećenog razvoja komoričnog kuta u djece, te zbog toga nastaje zastoj u
otjecanju očne vodice.
Budući da se mi bavimo
liječenjem primarnog glaukoma, u daljnjem će tekstu biti objašnjen primarni
glaukom.
Glaukom je povišeni očni
tlak. Povišeni očni tlak ili glaukom nažalost dovodi do gubitka vida. Ukoliko
se na vrijeme ne otkrije, te se ne počne s medikamentoznim liječenjem, onda
gubitak vida nastupa prilično brzo. No ukoliko se na vrijeme otkrije te počne s
medikamentoznim liječenjem, onda se gubitak vida usporava, pa takav čovjek može
s kapljicama koje svakodnevno koristi i ukapava u oči sačuvati svoj vid još 5,
10, 15(rjeđe) ili u rijetkim slučajevima čak i 20 godina. U svojoj
dugogodišnjoj praksi liječenja glaukoma imao sam slučaj gospođe koja je 27
godina kapala kapljice za očni tlak, a vid joj je bio još uvijek prilično
dobar. No možemo kazati da je to iznimka koja opravdava pravilo. Nažalost u
svojoj praksi sam vidio mnogo više onih ljudi koji su kapali kapljice za očni
tlak samo godinu i pol, dvije ili tri godine, te su izgubili vid i to
najprije na jednom oku. Inače za glaukom
je karakteristično da se vid prvo izgubi na jednom oku, a nakon toga i na
drugom. No najveći broj ljudi spada u grupaciju koji s kapljicama sačuvaju svoj
vid još 5, 10 a neki čak i 15 godina. S obzirom na to da je glaukom vrlo
ozbiljno oboljenje koje u konačnici dovodi do gubitka vida, onda ću ga
nastojati razumljivo objasniti, i to od početka do kraja. Zato ću prvo nešto
reći o anatomiji oka.
1 - ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA
PREDNJEG OČNOG SEGMENTA
Na slici 1 vidimo horizontalni presjek desnog oka gdje su označeni svi
važniji dijelovi. U prednjem se segmentu
nalaze prednja i stražnja sobica (komora) kao i očna vodica, a u
stražnjem se segmentu nalazi izlazište vidnog živca kao i žuta pjega (mjesto
najjasnijeg vida).
Slika 1
Cijeli
prostor oka ispunjen je tekućinom. Očna
se vodica nalazi u prednjoj očnoj sobici (ili komori) /Sl. 2, točka 1/ i u stražnjoj očnoj sobici /Sl. 2, točka 2/ , a u ostalom prostoru iza leće nalazi se
staklovina /Sl. 2, točka 3/.
Slika
2 
U
staklovini se nalazi gusta prozirna tekućina
kroz koju prolazi svjetlost do žute pjege. No, za razumijevanje procesa
nastanka glaukoma važnije su prednja i stražnja očna sobica (komora), a to je
tzv. prednji segment oka.
Stoga
ćemo prvo objasniti anatomiju i fiziologiju prednjeg očnog segmenta. Iza
rožnice (rožnica je prozirna polukugla koja prekriva šarenicu, te kao što
stakalce na satu prekriva brojke i kazaljke, tako i rožnica prekriva šarenicu i
zjenicu) nalazi se prednja očna komora (sobica), zatim se nalazi šarenica (boju
očiju određujemo po šarenici), zatim se nalazi zjenica (to je otvor kroz koji
prolazi svjetlost), iza zjenice se nalazi leća (to je prozirni jastučić), pa se
nalazi stražnja očna komora (sobica) /Sl.
3/.
Slika 3 Slika 4
Leća
ima funkciju da zrake svjetlosti lomi i usmjerava u žutu pjegu. Zato ona mora
biti prozirna. Ako bi se ona hranila putem crvenih krvnih žila ili kapilara,
čovjek ne bi ništa vidio. Zato se ona hrani putem tzv. difuzije (difuzija je
kretanje vode ili otopljene tvari s mjesta veće koncentracije na mjesto manje
koncentracije). Da bi se proces difuzije mogao odvijati, leća mora biti
uronjena u tekućinu. Ta tekućina (tzv. očna vodica) se stvara u stražnjoj očnoj
sobici, tj. neprekidno je izlučuju cilijarni nastavci zrakastog tijela u stražnju
sobicu /Sl. 4, točka 1/, zatim očna
vodica prelazi u prednju sobicu tako da potisne šarenicu prema naprijed /Sl. 4, točka 2/. Ona nosi glukozu i
kisik, a odnosi otpadne tvari, te nakon cirkulacije po prednjoj sobici /Sl. 4, točka 3/, očna vodica napušta
prednju sobicu i kroz Schlemmov kanal izlazi van /Sl. 4, točka 4/.
Ako
sve funkcionira kako treba, očna vodica
će se izmijeniti jednom u deset sati /Sl.
5 a/.
No,
dođe li do zastoja prilikom istjecanja očne vodice, dolazi do povišenoga očnog
tlaka.
To
se najčešće događa ako je oko jako
izduženo (kratkovidnost), ili ako je oko jako spljošteno (dalekovidnost), ili
ako je čovjek pod stresom. U sva tri slučaja izobličeno oko neprestano vrši
pritisak na živac okulomotorijus. Tada tanki ogranak živca okulomotorijusa koji
podražuje šarenicu izgubi provodljivost pa šarenica nalegne i začepi Schlemmov
kanal. Dakle, stvara se tekućina koja nema gdje otjecati i tako dolazi do
povišena očnog tlaka ili glaukoma. To je tzv. glaukom zatvorenog kuta /Sl. 5 c/.
Slika 5
(To možemo usporediti s vodom u sudoperu koja
istječe iz slavine, ali ne može normalno otjecati jer je odvodna cijev
začepljena otpatcima hrane, pa se razina
vode u sudoperu diže.)
Postoje
dva tipa glaukoma gdje su problemi u otjecanju očne vodice. To su glaukom tzv.
otvorenog kuta gdje je Schlemmov kanal sužen, pa je stoga otežano otjecanje
očne vodice /Sl. 5 b/ i već
spomenuti glaukom tzv. zatvorenog kuta, pri kojem šarenica nalegne na Schlemmov
kanal te tako sprečava njeno otjecanje /Sl.
5 c/. Budući da se očne vodice stvara više nego što je može izaći van kroz
Schlemmov kanal, tada ta vodica vrši pritisak u prednjoj očnoj sobici tako da
rožnica više nije mekana, već je tvrda i napeta. No, kako je oko zatvoren
sustav koji je ispunjen tekućinom (očna
vodica u prednjoj i stražnjoj sobici i staklovina), tada se pritisak u prednjoj
očnoj sobici (komori) prenosi na cijelo oko kao hidraulički tlak.
2 - PASCALOV ZAKON
Hidraulički
tlak možemo ovako objasniti: Ukoliko se na jednom mjestu u tekućini koja je
zatvorena u posudi poveća tlak za
određenu jedinicu pritiska, to povećanje će se širiti kroz tekućinu jednako u
svim smjerovima, te će se na svakom mjestu u posudi tlak povećati za istu
jedinicu pritiska. To je tzv. Pascalov zakon. To se može prikazati jednostavnim
pokusom tako da se u posudu kao na slici nalije obojena voda. Kad se voda
umiri, stisne se pumpica na vrhu posude, tj. povećamo tlak u njoj samoj.
Slika 6a Slika 6b Slika 6c
Vidimo
da se u svim cjevčicama razina vode
jednako podiže, što je dokaz da hidraulički tlak u svim dijelovima posude
djeluje jednakim pritiskom /Sl. 6 a, b i
c/.
S
obzirom na to da se pritisak iz prednje sobice (komore) jednakim intenzitetom
prenosi na sve dijelove oka pa tako i na vidni živac u stražnjem dijelu oka, zbog
Pascalova zakona, vidni živac se postupno uništava te dolazi do gubitka vida.
Zato oftalmolozi, kada dijagnosticiraju takvo stanje, daju kapljice koje suze i
podignu šarenicu sa Schlemmovog kanala, te se na taj način ponovo uspostavlja
protok očne vodice. Ili daju kapljice koje utječu na proširenje Schlemmovog
kanala (kod glaukoma otvorenog kuta), pa ponovo dolazi do normalnog protoka
očne vodice. To dovodi do sniženja očnog tlaka u granice normale (normalan očni
tlak je od 12 do 21 mm Hg).
No,
budući da ljudi te kapljice moraju uzimati doživotno, onda je i ta šarenica
neprestano sužena što znači nepokretna, a kako je oko zatvoren sustav, ako je
jedan dio tog zatvorenog sustava nepokretan, to se s vremenom prenosi na cijeli
sustav. Zato ponovo dolazi do povišenog hidrauličkog tlaka koji vrši pritisak
na vidni živac, te nakon 5 (kod nekih ljudi i prije) 10 ili 15 godina se gubi
vid najprije na jednom oku, a nakon toga na oba oka. Dakle, kapljice koje daju
oftalmolozi kratkoročno su dobre jer sprečavaju da ljudi kojima je povišen očni
tlak izgube vid u kratkom vremenu. Ali
dugoročno ni kapljice ne mogu spriječiti gubitak vida. Nakon nekog vremena
kapljice prestaju djelovati, pa oftalmolozi mijenjaju druge kapljice ili
kombiniraju više kapljica, koje opet nakon nekog vremena prestaju djelovati.
Tada obično oftalmolozi naprave operaciju tako da naprave mali otvor (rupicu)
tako da taj višak tekućine izađe /Sl. 7/.
Slika 7
No
kako tijelo ima sposobnost zacjeljivanja, ta rupica se zatvori što dovodi do
ponovnog povišenja očnog tlaka. (U daljnjem tekstu sam detaljnije opisao
mehanizam zašto i nakon upotrebe kapljica dolazi do povišenja hidrauličkog
tlaka, a time i pritiska na vidni živac. Također sam detaljnije opisao i
ponašanje oka nakon operativnih zahvata.)
Zato
je povišeni očni tlak najbolje izliječiti na prirodan način tako da čovjek više
ne mora koristiti kapljice za oči, a da je očni tlak u granicama normale (od 12
do 21 mm Hg).
3 - UZROK POVIŠENOG OČNOG
TLAKA
Objasnivši
što je glaukom i kako se manifestira, spustiti ćemo se na staničnu razinu
da objasnim što se događa s prednjim segmentom oka. Naime, vrlo tanki ogranak živca
okulomotorijusa podražuje, tj. inervira šarenicu, a preko nje utječe i na iridokornealni kut ( kut između šarenice i
rožnice), tj. kanale (tzv. Schlemmov kanal) kojima se odvodi voda iz prednje
sobice. Na taj se način kontrolira
širenje i skupljanje zjenice, tj. kontrakcija i relaksacija šarenice.
Šarenica se ponaša kao otvor (blenda) na objektivu fotoaparata i kontrolira
upad svjetla u oko. Ako se oko nalazi u prostoru s puno svjetla (sunčan dan i
sl.), tada se šarenica izduži, a posljedica toga je sužavanje zjenice, te u oko
ulazi manje svjetla. No, kad se oko nalazi u tamnijoj okolini (sumrak,
zatvoreni prostori bez mnogo svjetla i sl.), tada se šarenica skupi i kao
posljedica toga zjenica se proširi, te ulazi više svjetla u oko. Da bih mogao
objasniti skupljanje i širenje zjenice, moram nešto reći općenito o mišićima.
Mišići u ravnoteži
Naše tijelo se za pokretanje koristi mišićima.
Postoje tri vrste mišića:1. mišići kostura (poprečno prugasti), koji se pokreću
našom voljom i služe za kretanje, 2.srce ili srčani mišić i 3. glatki mišići
koji se pokreću neovisno o našoj volji te automatski reguliraju pokrete u
krvožilnom, probavnom, dišnom i urogenitalnom sustavu. Mišići šarenice spadaju
u glatke mišiće. Mišići rade tako da se stežu i opuštaju. Uglavnom postoje dva
mišića koji rade sinkronizirano - jedan se steže, a drugi opušta (isteže). Kad
se krećemo, onda se jedna skupina mišića kontrahira, a druga relaksira. Oni su
usklađeni, to rade u ravnoteži i čovjek se kreće. Ako bi se samo jedna ista skupina
mišića stezala, a druga ista samo olabavila, tj. opuštala , tada se čovjek ne
bi mogao kretati. Znači kod mišića je bitno da su uvijek u ravnoteži, da se
jedni stežu, a drugi opuštaju i zatim obratno. Mišići to rade putem malih
sitnih vlakana koji se zovu aktin i miozin. Oni su okrenuti jedni prema drugima
poput dva češlja s djelomično spojenim zupcima
/Sl. 8 a/.
Slika 8a
Pri
stezanju zupci se približavaju tako da ulaze u prazni međuprostor i popunjavaju
ga, te na taj način skraćuju dužinu mišića /Sl.
8b/ Mišić je tada stegnut (napet, kontrahiran).
Slika 8b
No kada olabave tada se „češljevi“ razdvajaju
i mišić je duži (istegnut, opušten, relaksiran), /Sl. 8a/. Kod šarenice
postoje dva mišića: mišić stezač zjenice (m. sphincter pupillae) i mišić
dilatator (rastezač) zjenice (m. dilatator pupillae).Mišići dobivaju naređenja
iz mozga putem živaca koji ih podražuju (inerviraju). Putem živčanih impulsa
koji dođu do mišića, mišićne stanice primaju naređenja što će raditi. Kako
jedan živac ili živčani ogranak prenosi više raznih podražaja, onda tijelo ima
mehanizam da se to radi putem živčanih prijenosnika ili tzv. neurotransmitera.
Ako bi svaki živac prenosio samo jedan određeni podražaj onda bi u tijelu bilo
toliko mnogo živaca da ne bi bilo mjesta za druge organe. To možemo usporediti
s autocestom Zagreb –Split. Ako bi svaki grad u Hrvatskoj bio povezan posebnom cestom sa Zagrebom, to bi značilo da
Zagreb –Rijeka ima svoju traku, Zagreb- Zadar ima svoju traku, Zagreb -Šibenik ima
svoju, Zagreb-Split ima svoju traku i
Zagreb –Dubrovnik svoju traku. To znači da bi autocesta od Zagreba do Karlovca
imala šest autocesta od kojih bi svaka autocesta imala šest traka (i to dvije
za svaki pravac plus još dvije zaustavne). A autocesta do Zadra bi imala pet
takvih velikih traka. To je skupo,
nepraktično i zauzima jako mnogo zemlje. Zato postoji jedna auto cesta i
mnogo raskrižja. Tako i u tijelu putem jednog živca putuju razni podražaji u razne dijelove tijela. I
zato i živčani putovi imaju raskrižja koja prelaze preko neurotransmitera. Svaki neurotransmiter ima svoju funkciju. Kad
se neurotransmiter izluči onda se on veže na točno određeni receptor one
stanice na koju treba djelovati. I tada u stanici pokrene točno određene
biokemijske reakcije koje uvjetuju da se stanica ponaša na način kako to mozak
od nje zahtjeva. Kada se oko nalazi u okolini s mnogo svjetla, tada fotoni
svjetla pokrenu mehanizam gdje se na živčanim završetcima onih živaca koji
podražuju mišić stezač zjenice počnu izlučivati živčani prijenosnici (neurotransmiteri), koji se vežu na receptore
mišićnih stanica mišića stezača zjenice. Kada se taj određeni neurotransmiter
veže na taj receptor, onda on pokrene određenu biokemijsku reakciju u stanici
na način da se stanica polarizira. Na membranama stanice se sa npr. desne
strane skupljaju pozitivni ioni, a s lijeve strane negativni. Kod susjedne
stanice se događa isti postupak. S obzirom na to da su stanice jedna do druge i
da su na desnoj membrani prve stanice pozitivni ioni, a na lijevoj membrani
susjedne stanice su negativni ioni, a
suprotni naboji iona se privlače /Sl. 9a/ i putem aktina i miozina (princip dva češlja –
slika 8b) dolazi do kontrakcije ili stezanja mišića stezača zjenice. Zato se
šarenica sužava i sprečava veći upad svjetla u oko.
Slika 9a
No
kad svjetlosni fotoni prestanu udarati u šarenicu (oko se premjesti u sredinu s
manje svjetla), tada se taj
neurotransmiter prestane stvarati (a one postojeće deaktivira enzim) te više ne
dolazi na receptore za polarizaciju stanice. U tom slučaju stanica se vraća u
stanje prestanka bipolariteta (stanica se depolarizira), pozitivni i negativni
ioni se poredaju tako da su na membranama stanice uvijek samo jedni ioni npr.
pozitivni /Sl. 9b/. Budući da se
ioni suprotnih naboja, tj. polova
privlače, a ioni istih naboja odbijaju, dolazi do obrnutog procesa.
Mišić stezač zjenice prestaje se stezati i počinje se opuštati. Tada preuzima
funkciju drugi mišić (mišić rastezač zjenice) i zjenica se počinje širiti. Za
vrijeme dok neurotransmiter pokreće biokemijske procese bipolarizacije stanice,
troši se energija. Da bi se dobila energija, troši se kisik i npr. glukoza. No
istovremeno se stvaraju otpadne tvari npr. ugljični dioksid i mliječna
kiselina. Za vrijeme bipolarizacije stanice stvara se energija i otpadne tvari,
a kad nastupi obrnuti proces, te se ioni poredaju tako da se stanice odbijaju
jedne od drugih, (depolarizacija), tada počinje proces opuštanja mišića /Sl. 9 b/.
Slika 9b
Stanice
više nisu tako stisnute i zgusnute jedna pored druge već imaju dosta prostora
oko sebe. To je idealno vrijeme za čišćenje stanice od otpadnih tvari jer su
pore na membranama stanica veće i šire. U tom trenutku stanica izbacuje
otpadne tvari, npr. ugljični dioksid i
mliječnu kiselinu, a ponovo prima u sebe kisik i pohranjuje glukozu za sljedeći
novi proces bipolarizacije, koji dovodi do kontrakcije mišića. To je u osnovnim
crtama normalni fiziološki proces kod šarenice. Dakle da bi šarenica normalno
funkcionirala treba biti podražena (inervirana) od strane tankog ogranka živca
okulomotorijusa. (Mišić rastezač zjenice podražuje drugi živac, ali zbog lakšeg
razumijevanja bitnih procesa spominjem samo živac okulomotorijus.) Prema tome
mišić stezač zjenice i mišić rastezač zjenice su dobro inervirani, imaju
dovoljno neurotransmitera i sve dobro funkcionira. No kod nekih ljudi se počne
događati da ta šarenica prestane raditi u skladu s njenom fiziološkom
funkcijom. Na svjetlu se ne sužava već lagano počinje padati. Naime mišić
stezač ne radi kako treba i ta šarenica nalegne na Schlemmov kanal te ga ili
potpuno začepi (što je rijetko) ili mu smanji komorični kut. Tada očna vodica
ima manju, tj. užu cijev gdje može izlaziti, te dolazi do nakupljanja tekućine
u prednjoj očnoj sobici i povišenoga očnog tlaka. O tom procesu sam već govorio
pa ćemo se ovdje zadržati na staničnoj razini. To se događa najčešće kod tri
skupine ljudi:
1.
Kod osoba koje su kratkovidne očna jabučica je izdužena jer ravni mišići vrše
pritisak na nju.
2.
Kod ljudi koji su dalekovidni (prije se to zvala tzv. staračka dalekovidnost,
no kako se životni vijek produžio, te su to danas ljudi u najboljim godinama,
naziv se promijenio u tzv. dobnu dalekovidnost) očna jabučica je skraćena i
tada kosi mišići vrše pritisak na nju.
3.
Ako je osoba pod stresom tada također mišići vrše pritisak na očnu jabučicu.
Moguća
je i kombinacija npr. kratkovidni ljudi koji počinju dobivati dalekovidnost,
pa je ta očna jabučica neprirodno izobličena i
podložna pritisku. Ili npr. kratkovidnost ili dalekovidnost povezana sa
svakodnevnim stresom koji posebno djeluje na oči. Tada je taj tanki ogranak
živca okulomotorijusa pritisnut i zato
više ne prenosi podražaje. (Možda ste nekad i sami doživjeli kod spavanja da
vam je ruka ili noga utrnula, te ste je trebali malo izmasirati da ponovo dobijete
osjet. To je zato što je živac izgubio podražaj zbog pritiska.)
Da bih malo pojasnio nastanak glaukoma povezan sa stresom, nešto ću kazati o stresu. Drugi izraz za stres je uzdrmanost. Jedan od razloga nastanka stresa snažna su uzbuđenja. Kod snažnih uzbuđenja mišići se stišću te je provodljivost živčanih impulsa smanjena. U nekim slučajevima izrazito snažnih uzbuđenja, kao što je strah, može doći do potpune paralize. U veljači 2010. novine su objavile da je jedna djevojka iz Italije gledala horor film i nakon toga se paralizirala od straha, te je završila u bolnici. Jedan je psihijatar objašnjavajući taj slučaj rekao: “Liječio sam paralize kad pacijenti zbog emocionalne napetosti nisu mogli hodati. Strah im je blokirao živce. Podsvjesno su se najsigurnije osjećali ako ostanu na mjestu”. Još je dodao da takva paraliza može trajati kratko, ali i mjesecima i godinama. Dakle ako snažna uzbuđenja kao što je strah mogu paralizirati cijelo tijelo, onda stres u kombinaciji s kratkovidnošću i dalekovidnošću, gdje su očni mišići već stisnuti, može dovesti do smanjenih podražaja. S obzirom na to da su podražaji smanjeni, ne izlučuje se dovoljno neurotransmitera, te zato nema tko potaknuti stanicu na bipolarizaciju i posljedično na kontrakciju mišića stezača zjenice. Mišić je sve labaviji, opušteniji i ne reagira na svjetlo jer nema druge komponente, a to je neurotransmiter. Budući da očni tlak dovodi do pritiska na vidni živac, i u konačnici do gubitka vida, onda nije dobro da je očni tlak povišen. Zato oftalmolozi takvim ljudima daju kapljice koje snižavaju očni tlak, što automatski znači da je protok očne vodice ponovo normalan, a time je smanjena opasnost pritiska na vidni živac. Konkretno u slučaju glaukoma tzv. zatvorenog kuta (o kojem govorimo) oni daju kapljice koji djeluju na mišić stezač zjenice na način da se on ponovo kontrahira i podigne, te tako zjenica postaje sužena (tzv. mioza). Tada se on ispruži i podigne šarenicu od komoričnog kuta i Schlemmovog kanala te se proširi taj prolaz kao i Schlemmov kanal i očna vodica ponovo protječe. S obzirom na to da povišeni očni tlak vrši pritisak na vidni živac i posljedično dovodi do gubitka vida, onda se davanjem tog lijeka (iz te skupine lijekova, poznat je pilokarpin) sprečava gubitak vida koji bi inače mnogo brže nastupio nego da se taj lijek ne koristi. No dugoročno ni taj lijek nije rješenje. Naime sada se događa to da se umjesto prirodnog neurotransmitera (u ovom slučaju je to acetilkolin) ukapava u oči zamjena koja djeluje na receptore jednako kao i acetilkolin, ali s tom razlikom da ga enzim kolinesteraza ne može razgraditi. Budući da se lijek mora kapati do kraja života, mišić stezač zjenice je stalno napet, tj. kontrahiran, ta zjenica je stalno sužena i sada se na staničnoj razini događa ovaj proces. Naime, kako lijek stalno podražuje receptore za bipolarizaciju stanice (rekli smo da se mora kapati do kraja života), tada je ta stanica neprestano u biokemijskoj reakciji bipolarizacije gdje mora neprestano stvarati energiju trošeći kisik i glukozu. Kako se bipolarizacija stvara bez obzira da li je oko na svjetlu ili tami, ne postoji prirodna ravnoteža i usklađenost između stezanja i opuštanja mišića stezača zjenice. Dakle, neprestano se odvija jedan proces trošenja energije i stvaranja otpadnih tvari. Drugi proces depolarizacije i opuštanja mišićnih stanica, kada su stanične pore proširene te omogućuju izbacivane otpadnih tvari, je prekinut ili potpuno smanjen. Zato se sada u stanici događa da ona mijenja svoj sastav - u njoj je previše npr. ugljičnog dioksida i mliječne kiseline, a premalo npr. kisika i glukoze. No, ovdje moram napomenuti da lijekovi za snižavanje očnog tlaka sadrže konzervanse kako se mikroorganizmi ne bi u njima razvijali. Konzervansi sadržani u ovim lijekovima mogu uzrokovati upalu spojnice, toksično djelovati na rožnicu pa izazivati svrbež i crvenilo oka te gorak okus u ustima. Ali ono što čine na staničnoj razini jest da se akomuliraju u mišićnim stanicama šarenice te pridonose povećanju otpadnih tvari koje se skupljaju u tim stanicama. Uz višak ugljičnog dioksida i mliječne kiseline, u stanicama se još nakuplja i konzervans. S obzirom na to da je uloga konzervansa spriječavanje razvoja mirkoorganizama u lijekovima, cjepivima ili hrani na način da u živim stanicma mikroorganizama ne dozvoljavaju izmjenu tvari, onda na isti način djeluju i u živim stanicama mišića šarenice. Na taj se način još više spriječava izmjena kisika i hranjivih tvari u mišićnim stanicama šarenice, te to ubrzava proces zaustavljanja djelovanja lijekova za sniženje očnog tlaka.
Pokušajte zamisliti čovjeka koji je u maloj
prostoriji zatvoren bez cirkulacije zraka (takva situacija se prije često znala
događati u podmornicama za vrijeme drugog svjetskog rata). Takav čovjek nakon
nekog vremena potroši kisik, a poveća se koncentracija ugljičnog dioksida. I
kad koncentracija ugljičnog dioksida prijeđe određenu razinu, tada taj čovjek
izgubi svijest. Možemo kazati da se umrtvio ili kolabirao. To se događa zato da
bi se sve funkcije organizma svele na minimum, tako da se potrošnja kisika i
energije što više štedi. Ukoliko ne bi nakon toga došao do zraka, takav čovjek bi, nažalost,
vrlo brzo preminuo. Vrlo sličan postupak se događa na staničnoj razini. Stanica
može normalno funkcionirati ako je u ravnoteži. To znači da odnos, npr. kisika
i ugljičnog dioksida i npr. glukoze i mliječne kiseline uvijek mora biti u
određenom omjeru s malim fiziološkim odstupanjima. No, ako je taj odnos
poremećen, pa otpadnih tvari ima previše, ta stanica više ne može normalno
funkcionirati i ona kolabira. U našem primjeru to znači da unatoč tome što se
daju kapljice koje podižu šarenicu, tj. sužavaju zjenicu, te kapljice nakon
nekog vremena prestaju djelovati. Šarenica ponovo nalegne na Schlemmov kanal i
dolazi do povišenog očnog tlaka. Nakon toga oftalmolozi daju druge kapljice koje
vrlo brzo prestaju djelovati, pa daju kombinaciju kapljica, pa pojačavaju doze,
ali stanice prepune otpadnih tvari jednostavno više ne reagiraju na kapljice.
Šarenica naliježe na Schlemmov kanal i povisuje se očni tlak. Ovdje još trebam
napomenuti da je u ono vrijeme dok su kapljice snižavale očni tlak, ipak zbog
toga što su ga snižavale na neprirodan način, dolazilo do pritiska na vidni
živac, a time i propadanja vida. Taj proces ipak nije bio toliko brz kao što bi
to bilo da se kapljice uopće nisu uzimale. S obzirom na to da tlak i dalje
raste, unatoč kapljicama, tada oftalmolozi operiraju. Operacija ima više vrsta,
ali im je svima zajedničko da se napravi otvor tako da višak tekućine iscuri. Budući
da oko ima sposobnost zacjeljivanja, ta
se rupica zatvori i problem ostaje i dalje. No, neki operateri imaju posebne
tehnike gdje je otvor stalno prisutan. Neki su moji pacijenti imali osjećaj da
im stalno suze cure niz obraze. Nije
dobro
da postoji otvorena komunikacija između unutarnje i vanjske strane oka zbog
infekcije i sl. I u takvim slučajevima, zato što očni tlak nije riješen na
prirodan način, dolazi do pritiska na vidni živac, a time posljedično i gubitka
vida. Sjećam se riječi mog mentora i učitelja pok. prof. dr. sci. Ivana Ledića
koji mi je, dok je objašnjavao glaukom, rekao: „Ako usporedimo operacije kod
glaukoma i mrene (katarakte), te ako čovjek koji ima mrenu i ima samo 20% vida
prije operacije, nakon operacije taj će čovjek dobiti 100% vida. No kod
glaukoma, ako je imao prije operacija samo 20% vida, nakon operacije imati će i
dalje samo 20% vida.“ Pa zašto ga je onda doktor operirao?“ pitao sam. „Zato
što je operater procijenio da će ako ga
operira, tih 20% vida imati još 6 mjeseci. A ako ga ne operira onda će i tih
20% vida izgubiti vrlo brzo.“ Kad je u pitanju glaukom tzv. širokog kuta,
proces je isti. Samo u tom slučaju šarenica ne naliježe na Schlemmov kanal, pa
zastoj u otjecanju vodice nastaje više zbog toga što je Schlemmov kanal sužen.
Kad
već spominjem suženje Schlemmovog kanala onda ovdje želim dodati da postoji još
jedan razlog zašto Schlemmov kanal može
biti sužen. Zapravo Schlemmov kanal možemo opisati kao neku vrstu kolektora
koji se kružno proteže oko cijele rožnice. Iz Schlemmovog kanala polaze sitni
odvodni kanalići kojima očna vodica odlazi iz oka i ulijeva se u vene. Funkcija
očne vodice jest da u prednju očnu komoru nosi glukozu i kisik, a odnosi
produkte razgradnje tzv. otpadne tvari. S godinama te otpadne tvari nastoje se
zakačiti i zalijepiti za te male sićušne kanaliće (nastavke Schlemmovovog
kanala) koji zato postaju sve uži i uži. A posljedica je suženja odvodnih
kanalića povišeni očni tlak. Mi naše pacijente naučimo kako cijeli život mogu
imati prohodne te sićušne kanaliće.
Nadalje,
još ću objasniti zašto unatoč kapljicama koje čovjek uzima, a dok je očni tlak
još u granicama normale, ipak vidni živac polagano propada. U mojoj praksi
viđao sam slučajeve gdje su se ljudi koristili kapljicama i očni tlak je bio u
normalnim granicama. No kronološki pregled vidnog polja (nalaze su donijeli od
drugih oftalmologa) je pokazivao, da je ono sve manje i manje. To znači da
vidni živac zbog pritiska polako propada. Naime, radi se o tome da se očna
vodica stvara u stražnjoj očnoj sobici u valovima. Kako je oko živi organ koji
se stalno mijenja (akomodacija na blizu ili daleko što znači da se očna
jabučica neprestano produžuje i skraćuje, zatim se pomiče lijevo- desno,
gore-dolje, šarenica se stalno sužava i širi) to gibanje oka uvjetuje da se i
očna vodica stvara neravnomjerno. Neravnomjerno stvaranje očne vodice zahtijeva
i neravnomjeran odvod. Tada se i Schlemmov kanal tako ponaša. Nekad propušta
malo više vodice, a nekad manje. Splet živaca u oku je povezan i usklađen te
malo veći pritisak očne vodice na jednoj strani
dovodi do većeg opuštanja stijenki
Schlemmovog kanala na drugoj strani. I obratno, kad se stvara manje
vodice i Schlemmov kanal je uži te propušta manje vodice.
4 - UTJECAJ LIJEKA
(KAPLJICA ZA SNIŽAVANJE OČNOG TLAKA) NA PONAŠANJE OČNE
VODICE
Kad
se daju lijekovi, oni uvijek djeluju na isti način, tako da oni ili maksimalno
prošire Schlemmov kanal ili maksimalno smanje stvaranje očne vodice. U slučaju
da se želi jako sniziti očni tlak, onda se u nekim takvim stanjima daju
lijekovi i za jedno i drugo. U daljnjem tekstu ću nastojati hipotetski
objasniti što se događa kad se koriste kapljice za snižavanje očnog tlaka.
No
prije nego što nastavimo, napomenio bih da je ovo poglavlje podijeljeno na 3
dijela:
a)
Fiziologija
očne vodice
b)
Akvarij
i ribice
c) Zastoji u protocima očne vodice
a) Fiziologija očne vodice
Dakle
da još jednom ponovimo, očna vodica se stvara u stražnjoj očnoj sobici, tj.
neprekidno je izlučuju cilijarni nastavci zrakastog tijela u stražnju sobicu
/Sl. 4 točka 1/. U daljnjem tekstu ćemo cilijarne nastavke zrakastog tijela
pojednostavljeno nazvati – cilijarno tijelo. Zatim očna vodica prelazi u
prednju sobicu tako da potisne šarenicu prema naprijed /Sl. 4. točka 2/. Ona
nosi glukozu i kisik, a odnosi otpadne tvari, te nakon cirkulacije po prednjoj
sobici /Sl. 4 točka 3/, očna vodica napušta prednju sobicu i kroz Schlemmov
kanal izlazi van /Sl. 4 točka 4/. Znači očna vodica se neprekidno stvara i
ističe iz oka. Očna vodica sa sobom donosi hranjive tvari i kisik a odnosi
otpadne tvari. Na taj način ona hrani leću i rožnicu. Zato je bitno da očna
vodica neometano cirkulira i da je tlak u prednjoj očnoj sobici /komori/ između
12 i 21 mm Hg. Takav je tlak bitan i
stoga da rožnica uvijek bude dovoljno ispupčena. Ako je rožnica pravilno ispupčena,
tada će čovjek vidjeti oštro. No ukoliko bi tlak pao ispod normalne vrijednosti,
moglo bi se dogoditi da ta rožnica ne bude dovoljno ispupčena, što bi se moglo
odraziti na slabiji vid. Ukoliko bi tlak porastao iznad normalnih vrijednosti,
tad se vrši pritisak na vidni živac što, ako to stanje potraje, rezultira
gubitkom vida. Zato je bitno da onoliko vodice koliko se stvori i uđe u
stražnju i prednju očnu sobicu, da ista količina i isteče kroz Schlemmov
kanal van.
U
ljudskom organizmu, bez obzira je li to oko ili su neki drugi organi (npr.
bubrezi, mišići i sl.), postoji ravnoteža u njihovom djelovanju, koja se
postiže sistemom tzv. akcije – reakcije. Znači ako čovjek
uzima previše tekućine, onda se kroz
bubrege više tekućine i izlučuje. Kod mišića također postoje mišići agonisti i
antagonisti, što znači da ako se jedan mišić steže, drugi se isteže, ili ako se
jedan kontrahira, drugi se relaksira. Ta ravnoteža postoji i u oku, a o njoj se
brine regulatorni mehanizam koji ne dozvoljava da tlak padne ispod 12 mm Hg, a
ni da se digne više od 21 mm Hg.
Prije
nego što počnem objašnjavati fiziologiju stvaranja i oticanja očne vodice, malo
ćemo se podsjetiti na anatomiju prednjeg očnog segmenta. /Sl. 10/
Zbog
lakšeg razumijevanja procesa u daljnjem tekstu na slikama će biti prikazana
samo donja polovica prednjeg očnog segmenta.
Očna
se vodica stvara u stražnjoj očnoj sobici, tj. neprekidno je izlučuju cilijarni
nastavci (cilijarno tijelo). Koliko se vodice stvori u cilijarnom tijelu,
toliko i izađe kroz Schlemmov kanal. /Sl.
11a/ No čovjek je živo biće koje nekad miruje, a nekad je u pokretu, nekad
radi teže, a nekad lakše radnje, nekad vid napreže više, a nekad manje. Također
je podložan i emocijama koje su nekad snažnije, a nekad slabije. Zbog gore navedenih
razloga, fiziološke potrebe organizma nisu uvijek iste. Zato se očna vodica, u
zavisnosti od trenutnih fizioloških potreba, nekad stvara malo više a nekad
malo manje. Ako se stvori malo više vodice koja nije izašla kroz Schlemmov
kanal, tada se povisi očni tlak. /Sl.
11b / Taj povećani tlak u prednjoj očnoj komori vrši pritisak na živčane
završetke osjetilnih stanica koje su osjetljive na pritisak. One šalju impulse
(podražaje) u mozak. Mozak nakon toga šalje tzv. povratnom spregom dva podražaja: jedan ide u Schlemmov
kanal kojemu mozak šalje signal da se širi. Drugi podražaj ide u cilijarno
tijelo te mozak šalje signal da se smanji produkcija očne vodice. Sada se s
jedne strane Schlemmov kanal proširio te više vodice izlazi iz prednje očne
komore. S druge strane se smanjila količina produkcije očne vodice. Zbog toga
se pritisak na rožnicu smanjuje. /Sl.
11c / No ukoliko pritisak padne ispod određene granice, tada osjetilne
stanice ponovo šalju impuls u mozak da se pritisak vode smanjio. Mozak ponovo
šalje dva signala. Jedan da se Schlemmov kanal sada suzi, a drugi da se ponovo
poveća produkcija očne vodice. Sada ponovo raste tlak u prednjoj očnoj sobici. /Sl. 11b /
Dakle tlak uvijek malo varira, ali ta odstupanja su u fiziološkim
granicama (od 12 do 21 mm Hg) sve dok postoji ravnoteža između stvaranja i
oticanja očne vodice.
b) Akvarij i ribice
Da
bih malo bolje pojasnio odnose, usporedit ću protok vodice u prednjoj očnoj
sobici s akvarijem za male ribice. Pretpostavimo da u tom akvariju žive
osjetljive male ribice koje inače u prirodi žive u malim, plitkim potocima gdje
teče brza i čista voda. One su se prilagodile životu u plitkoj vodi na visini
od 12 do 21 cm. Ako voda naraste više od 21cm, onda razina vode raste i ribice
su na većoj dubini. Osjetljive ribice to osjete kao povećani tlak koji dovodi
do kompresije (pritiska) i uništava ih. Nešto slično imamo i kod podmornica.
Ako podmornica zaroni u veću dubinu koja nije za nju predviđena (npr. kvar,
a u ratu oštećenje zbog dubinskih mina
ili bijeg od neprijateljskih brodova razarača) dolazi do pritiska tlaka vode
(kompresija) i ako to dugo traje voda jednostavno zdrobi tu podmornicu.
No
ribice ne smiju plivati ni na manjoj dubini od 12 cm jer na toj dubini nema
dovoljno hrane. Dakle da bi ribice mogle živjeti, napraviti ćemo akvarij gdje s
jedne strane imamo slavinu A iz koje stalno dolazi čista voda s hranom i
kisikom za ribice, a s druge strane imamo slavinu B gdje ta voda odlazi. Da bi
ribice bile zdrave, razina vode mora biti stalno u visini od 12 do 21 cm. Zato
ispod 12 cm i iznad 21cm postoje senzori koji putem crvenih žica spojenih na
centralno računalo (u daljnjem tekstu centralno računalo će biti označeno
skraćenicom –CR) upozoravaju (signaliziraju) da je razina vode došla ispod ili
poviše dopuštene razine. Ako je voda u granicama od 12 do 21cm, senzori
svijetle zelenom bojom. A ako je voda ispod ili iznad dopuštene razine,
svijetle crvenom bojom. I to crvenom bojom svijetli samo onaj senzor koji
upozorava da je razina vode ili preniska ili previsoka. Tada CR šalje sa
zelenim žicama impulse (signale) u slavinu A i slavinu B te regulira protok
vode tako da voda i dalje bude u granicama visine od 12 do 21 cm. /Sl.
12/
Na
primjer može se dogoditi da razina vode raste. Senzor to registrira, promijeni
zelenu boju u crvenu i pošalje signal u CR. /Sl. 13a/
Tada
CR zelenom žicom šalje dva signala: Jedan ide u slavinu A koja se zatvara tako
da istječe manje vode u akvarij. Drugi signal putuje u slavinu B koja se otvara
tako da više vode istječe iz akvarija. Na taj način razina
vode u akvariju pada. /Sl. 13b/
No
ukoliko dođe do toga da razina vode padne ispod 12 cm, tada se uključi donji senzor i upozori preko
crvene žice CR. /Sl. 13c/
CR
tada ponovo šalje dva signala: Jedan ide u slavinu A koja se otvara tako da
više vode utječe u akvariji. Drugi signal putuje u slavinu B koja se zatvara
tako da manje vode istječe iz akvarija. Na taj način razina vode u akvariju
ponovo raste. /Sl. 13d /
|
Sl.
13a |
Sl.
13b |
|
Sl.
13c |
Sl.
13d |
To
je normalna situacija gdje uvijek ista količina vode koja se ulije u akvarij
također ista količina vode isteče iz akvarija. Ako i postoje mala odstupanja,
ona su u granicama od 12 do 21 cm visine. Ali
dok postoji usklađenost između senzora, centralnog računala (CR-a),
slavine A i slavine B, npr. kad treba povećati a kad smanjiti protok vode,
razina vode će biti u normalnim granicama. I ribice će biti žive i zdrave.
U
daljnjem tekstu ćemo analizirati što se događa ako dođe do kvara nekih od ovih
regulatora vode u akvariju.
Greška broj 1
Došlo
je do kvara na slavini B. Kvar je takav da se slavina B zatvorila. (Slavina B
je tako konstruirana da se ne može potpuno zatvoriti već i kad je zatvorena
mora propuštati vodu u malim količinama.) No kako voda normalno utječe preko
slavine A, a vrlo slabo otječe preko slavine B, razina vode u akvariju se
podiže. /Sl. 14a/ Senzor se
uključio, jer se razina vode podigla, te crvenom žicom poslao signal CR-u. Tada
CR zelenom žicom šalje dva signala: Jedan ide u slavinu A koja se zatvara tako
da istječe manje vode u akvarij. Drugi signal putuje u slavinu B. No slavina B
se ne otvara jer je u kvaru. Iako sada utječe manje vode, ipak se razina vode
diže jer slavina B ne reagira na signal iz CR-a. Slavina B je i dalje
zatvorena. Zato razina vode i dalje raste. /Sl.
14b/ Tada inženjer, čija je zadaća da nadgleda kako bi akvarij radio
besprijekorno, mehanički otvori tu slavinu B. Treba napomenuti da inženjer, kad
to mehanički otvara, ima samo dvije mogućnosti ili je potpuno otvoriti ili je
maksimalno zatvoriti. (Već sam spomenuo da, kad je slavina i maksimalno
zatvorena, mora propuštati vodu u malim količinama.) Znači prilikom mehaničkog
otvaranja ili zatvaranja inženjer nema mogućnosti za finu regulaciju, već samo
može maksimalno otvoriti ili maksimalno zatvoriti. S obzirom na postojeći
problem da je razina vode rasla, inženjer je maksimalno otvorio slavinu B i
sada voda otječe iz akvarija. No kako je sada slavina B maksimalno otvorena te propušta puno vode,
razina vode ponovo počinje padati. /Sl.
14c/ Čim se slavina mehanički otvara ili zatvara, tada se i blokira u tom
položaju. CR zna da je slavina B blokirana i da više ne može utjecati na
slavinu B. Regulatorni mehanizam je tako namješten da u akvariju uvijek treba
biti vode. I to zato što je manja šteta ako vode ima više, nego ako je potpuno
istekla. Zato CR sada djeluje na drugi mehanizam. On pojačava mlaz vode u
slavini A. Sada se događa, da unatoč tome što je slavina B maksimalno otvorena,
usred pojačanog dotoka vode iz slavine A, dolazi do povećanja razine vode u
akvariju. Dolazi do tzv. sindroma „mlaza u slavini“. /Sl. 14d/ Ako pustimo normalnu količinu vode iz slavine, onda ista
količina vode koja istječe iz slavine također istječe i kroz odvodnu cijev /Sl. 14e/. No ako mlaz iz slavine
pojačamo, tada više vode dolazi u umivaonik
nego što može isteći kroz odvodnu cijev. I razina vode u umivaoniku se
diže /sl.14f/.
Slika 14e
Slika 14f
Zbog
toga razina vode u akvariju s vremenom sve više raste. I to osjetljive ribice
osjete kao povećani tlak koji dovodi do kompresije (pritiska) i uništava ih. /Sl. 14d/
Greška broj 2
Došlo
je do kvara na slavini A. Kvar je takav da slavina A stvara više vode. Voda se
podiže i senzor uključi. No CR ne može regulirati slavinu A jer je ona u kvaru.
Iako je i slavina B otvorena, zbog
pojačanog dotoka vode iz slavine A, razina vode se diže. /Sl. 15a/ Tada inženjer zatvori slavinu A i ona pušta manje vode. I
razina vode pada. No pada ispod granice i uključi se donji senzor. /Sl. 15b/. CR pokušava regulaciju tako
da slavina A poveća dotok vode, ali ne može jer je mehanički to spriječeno. Već
sam prije spomenuo - čim se slavina mehanički otvara ili zatvara, tada se i
blokira (zaglavi) u tom položaju. Zato CR utječe na slavinu B koju maksimalno
zatvara, te se opet razina vode
postepeno diže. /Sl. 15c/ Nakon
nekog vremena se podigne iznad 21 cm i
uključi se gornji senzor. /Sl. 15d/
CR zna da ne može djelovati na slavinu A jer je mehanički zatvorena i
blokirana. Ujedno više i ne pokušava otvoriti slavinu B, jer zna da bi došlo do
drastičnog pada vode. Dakle i u ovom slučaju razina vode u akvariju s vremenom
sve više raste. /Sl. 15d/
Greška broj 3
Došlo
je do kvara na slavini A, a također i do kvara na slavini B. Dakle, obje
slavine su u kvaru. Kvar je takav da slavina A stvara više vode, a slavina B se
zatvorila. Znači puno vode ulazi slavinom A, a slavinom B malo vode istječe.
Zato se razina vode podigla. /Sl. 16a/
Senzor je poslao signale, ali regulatorni mehanizam CR-a, zato što su slavina A
i slavina B u kvaru, ne može to riješiti. Zato inženjer uzima stvar u svoje
ruke. On mehanički zatvori slavinu A
te smanjuje dotok vode i mehanički otvara slavinu B, te voda počinje otjecati.
Tada dolazi do naglog pada vode. /Sl.
16b/ Senzor reagira ali CR ne može ništa napraviti jer je i slavina A i
slavina B mehanički podešena. To znači da su i jedna i druga, nakon mehaničkog
podešavanja, postale blokirane. /Sl. 3b/ S daljnjim padom vode uključi se alarmni
senzor /Sl. 16c/ tada se aktivira alarmni mehanizam za krizna
stanja posebno napravljen za takvu situaciju. /Sl. 16d/ Taj rezervni mehanizam maksimalno zatvara slavinu B. Već
sam rekao da je mehanizam protoka vode u
akvariju napravljen tako da spriječi veću štetu. Između dvije štete on bira onu
manju. A svakako je bolje za ribice u akvariju da u njemu da ima viška vode,
nego manjka. Jer ako su ribice ostale bez vode, tada trenutačno ugibaju. No ako
ima viška vode one će još neko vrijeme preživjeti. S obzirom na to da je
slavina B skoro potpuno zatvorena, a slavinom A i dalje dolazi voda, makar i u
smanjenoj količini, razina vode se diže i povisuje se tlak. /Sl. 16d/
U
daljnjem tekstu ću nastojati objasniti što se događa u oku ako protok očne
vodice ima određene zastoje. Prednju ću očnu sobicu (komoru) usporediti s
akvarijem. Osjetljive ću ribice usporediti s vidnim živcem. Inženjera ću
usporediti s doktorom specijalistom za očne bolesti. Slavinu A ću usporediti sa
cilijarnim nastavcima zrakastog tijela koji se nalaze u stražnjoj sobici i koji
neprekidno izlučuju očnu vodicu (skraćeno -cilijarno tijelo).
Slavinu
B ću usporediti sa Schlemmovim kanalom. Lijekovi koje doktori okulisti daju za
snižavanje očnog tlaka usporediti ću s
blokiranom slavinom A ili blokiranom slavinom B. Osjetilne stanice koje su
osjetljive na pritisak (u daljnjem tekstu ću skraćeno nazvati – stanice
osjetljive na pritisak) usporediti ću sa senzorom. Živce koji prenose podražaje
od osjetilnih stanica, cilijarnog tijela i Schlemmovog kanala do mozga i
obratno, usporediti ću s crvenom i zelenom žicom. A mozak ću usporediti s
centralnim računalom (CR). Vertikalne strelice pokazuju smjer u kojem očna
vodica teče. Crvene strelice označavaju da je tlak u prednjoj očnoj sobici
povišen, a zelene označavaju da je normalan ili je u padu. Horizontalne
strelice pokazuju da li tlak raste ili pada. Crvene pokazuju da raste, a zelene
da pada ili da je u normali. Schlemmov kanal je nekad označen crvenom, a nekad zelenom bojom, nekad je širok a nekad je uzak.
Kada je označen crvenom bojom, pa makar
bio i širok, to znači da je tlak u oku povećan. Kada je označen zelenom bojom, to znači da je tlak u oku ili
normalan ili u padu.
U
poglavlju 1. Fiziologija protoka očne vodice, (taman prije naslova 2. Akvariji i ribice) sam govorio o
normalnom protoku očne vodice i normalnom ponašanju cilijarnog tijela i Schlemmovog kanala (fiziologija protoka očne
vodice). Sada ću govoriti što se događa ako dođe do zastoja u nekim segmentima
koji su bitni za normalan protok očne vodice.
c) Zastoji u protocima očne vodice
Greška broj 1
Očna
se vodica normalno stvara u cilijarnom
tijelu, ali Schlemmov kanal je sužen i zbog toga dolazi do zastoja u istjecanju
vodice. (O tome zašto se Schlemmov kanal sužuje već sam govorio u poglavlju 3 -
UZROK POVIŠENOG OČNOG TLAKA.) Znači Schlemmov kanal je sužen te se povećava očni tlak. /Sl. 17a/ Stanice osjetljive na
pritisak šalju informaciju u mozak. Mozak tada šalje dva signala. Jedan u
cilijarno tijelo da se smanji produkcija očne vodice, a drugi u Schlemmov kanal
da se proširi. Cilijarno tijelo reagira na podražaje (impulse iz mozga) te
smanjuje produkciju očne vodice. Iako se smanjuje produkcija očne vodice
Schlemmov kanal ne reagira na impulse iz mozga te se ne proširuje. Zato tlak i
dalje raste. /Sl. 17b/ Stoga doktori
daju lijekove ili kapljice koji prošire Schlemmov kanal. Očna vodica tada
istječe iz očne komore i odlazi u cirkulaciju. Tlak u prednjoj očnoj komori
padne. /Sl. 17c/ Čim je tlak pao,
odmah stanice osjetljive na pritisak, šalju
informaciju u mozak da je tlak pao. Mozak tada šalje dva signala. Jednu u
cilijarno tijelo da se poveća produkcija očne vodice, a drugi u Schlemmov kanal
da se suzi. No Schlemmov kanal se ne može suziti jer ne reagira na impulse iz
mozga, zato što je pod utjecajem lijeka (kapljice za snižavanje povišenog očnog
tlaka) koje šire Schlemmov kanal. Kapljice su zauzele receptore na živčanim
završetcima. Ukoliko se neki neurotransmiter (živčani prijenosnik) i uspije
probiti do živčanih završetaka, ne može doći do receptora jer su ga zauzele
aktivne kemijske tvari iz kapljica. S druge strane cilijarno tijelo reagira na
signal iz mozga i povećava se količina očne vodice. Iako se količina vodice
povećava, tlak u prednjoj očnoj komori se ne podiže zato što je Schlemmov kanal
i dalje proširen. Zato stanice osjetljive na pritisak i dalje šalju signal
mozgu da poveća proizvodnju vodice. Dakle vodica se stalno povećava, a
Schlemmov kanal ostaje uvijek isti. U određenom trenutku količina vode je
toliko velika da čak i taj prošireni Schlemmov kanal ne može propustiti toliku
količinu vode, te dolazi do povećanja očnog tlaka. /Sl. 17d / Dolazi do tzv.
sindroma „mlaza u slavini“.
Nakon
toga slijedi povišenje očnog tlaka. Čim je očni tlak povećan, on vrši pritisak
na vidni živac te ga oštećuje.
Greška broj 2
U
ovom se slučaju očna vodica povećano
stvara u cilijarnom tijelu, a Schlemmov kanal je normalno protočan. Budući da
se više vode stvara, dolazi do zastoja u istjecanju vodice. To dovodi do
povišenja očnog tlaka. /Sl. 18a/
Stanice osjetljive na pritisak šalju informaciju u mozak. Mozak tada povratno
šalje dva signala. Jedan u cilijarno tijelo da se smanji produkcija očne
vodice, a drugi u Schlemmov kanal da se
proširi. No cilijarno tijelo ne reagira na impulse iz mozga te ne smanjuje produkciju očne vodice. Tlak i
dalje raste. Stoga doktori daju lijekove
ili kapljice koji smanjuju produkciju očne vodice. S obzirom da je produkcija
očne vodice smanjena, a istjecanje normalno i protočno, dolazi do pada tlaka u
prednjoj očnoj komori. /Sl. 18b/ Čim
je tlak pao, stanice osjetljive na pritisak, odmah šalju informaciju u mozak da
je tlak pao. Mozak tada šalje dva signala. Jednu u cilijarno tijelo da se
poveća produkcija očne vodice, a drugi u Schlemmov kanal da se suzi. No
cilijarno tijelo ne reagira na impulse iz mozga, zato što je pod utjecajem
kapljica koje smanjuju produkciju očne vodice. Kapljice su zauzele receptore na
živčanim završetcima. Ukoliko se neki neurotransmiter (živčani prijenosnik) i
uspije probiti do živčanih završetaka, ne može doći do receptora jer su ga
zauzele aktivne kemijske tvari iz kapljica. S druge strane Schlemmov kanal
reagira na signal iz mozga te se sužava. Stoga se povećava količina očne
vodice. S povećanjem količine očne vodice raste i tlak. /Sl. 18c/ Stanice osjetljive na pritisak, šalju informaciju u mozak
da je tlak porastao. No mozak je zapamtio da nema utjecaja na cilijarno tijelo.
Također je zapamtio da ukoliko proširi Schlemmov kanal da će doći do pada tlaka
koji može rezultirati drastičnim gubitkom vode iz prednje očne sobice. To je za
organizam veća šteta nego da je tlak povećan.
Mozak između dvije štete izabere onu manju. Zato mozak više ni ne pokušava djelovati na
Schlemmov kanal. I u ovom slučaju dolazi do povišenja očnog tlaka koji
negativno utječe na vidni živac. /Sl.
18d/
Greška broj 3
U
ovom slučaju očna se vodica povećano stvara u cilijarnom tijelu, a Schlemmov
kanal je sužen. Znači više se vode stvara, a istjecanje je otežano. To dovodi
do povišenja očnog tlaka. /Sl. 19a/
Stanice osjetljive na pritisak šalju informaciju u mozak. Mozak tada povratno
šalje dva signala. Jedan u cilijarno tijelo da se smanji produkcija očne
vodice, a drugi u Schlemmov kanal da se
proširi. No ni cilijarno tijelo, ni
Schlemmov kanal ne reagiraju na impulse iz mozga. Cilijarno tijelo ne
smanjuje produkciju očne vodice, a Schlemmov kanal se ne širi. Tlak i dalje
raste. /Sl. 19b/ Stoga doktori
istovremeno s jedne strane daju lijekove ili kapljice koji smanjuju produkciju
očne vodice, a s druge strane daju kapljice koje šire Schlemmov kanal. I tlak
počne padati. /Sl. 19c/ Stanice
osjetljive na pritisak, šalju informaciju u mozak da je tlak pao. No mozak sa
svojim podražajima više nema nikakvog utjecaja na fiziološke procese u prednjem
dijelu oka, te je sve prepušteno kemijskim tvarima koje bi trebale regulirati
te procese. Dolazi do prevelike stimulacije živčanih završetaka u jednom
smjeru. Zbog podražaja iz kapljica Schlemmov kanal je stalno proširen. U tom su
slučaju jedni mišići neprestano stegnuti
a drugi maksimalno istegnuti. Takvo je stanje pojačano s kapljicama koje
smanjuju stvaranje očne vodice. Prolongirana i snažna kontrakcija uzrokuje
mišićni umor. Uslijed nedostatka ATP (adenozintrifosfat je fosfatni spoj koji
daje energiju za kontrakciju mišića) mišići prestaju reagirati na podražaje.
Dolazi do kolapsa tih mišića, te
Schlemmov kanal više ne reagira na kapljice. On se suzi pa dolazi do
povišenja očnog tlaka koji dalje negativno djeluje na vidni živac. /Sl. 19d/
Radi
lakšeg razumijevanja, protok očne vodice u prednjem dijelu oka nastojao sam usporediti
s ribicama u akvariju. No procesi koji
se odvijaju u oku kudikamo su složeniji, kompleksniji i kompliciraniji. Jedan
od procesa koji sam samo donekle spomenuo, a to je mišićni umor, ima prilično
važnu ulogu u ovim procesima. U knjizi „Medicinska fiziologija“ od profesora
Guytona, po kojoj sam ja, kao i generacije studenata medicine na medicinskim
fakultetima širom svijeta, polagali fiziologiju, detaljno je opisan umor
mišića, te koliko je bitno da mišići budu u ravnoteži.
Dakle
možemo zaključiti da čovjek, u približno 100 godina koliko se bavi znanstvenim
pristupom medicini, nije mogao napraviti tako dobar lijek da popravi štetu u
organizmu bez nuspojava, kao što je to mogla priroda u nekoliko milijuna godina
evolucije. No ipak je dobro da doktori medicine i magistri farmacije razvijaju
lijekove. Ti lijekovi su pomogli mnogim ljudima koji imaju glaukom i koji bi
bez lijekova brzo izgubili vid. S tim lijekovima proces nastupa kudikamo
sporije. Smatram dobrim da doktori medicine i magistri farmacije razvijaju
lijekove i zato što na taj način stječu nove spoznaje i iskustvo. Postoji
vjerojatnost da se u budućnosti pronađu lijekovi koji će biti usklađeni s
čovjekovim fiziološkim procesima, tako da će popravljati štetu, a neće imati
štetnih posljedica. Danas se velike nade polažu u nanočestice.
5 - UTJECAJ POVIŠENOG OČNOG
TLAKA NA PRITISAK U VIDNOM ŽIVCU
U
daljnjem tekstu ćemo se podsjetiti zašto pritisak u prednjem dijelu oka
negativno djeluje na vidni živac. Zbog toga ću se još jednom poslužiti s
usporedbom sindroma „mlaza u slavini“, te ću ponovo objasniti taj sindrom:
„Ako pustimo normalnu količinu vode iz
slavine, onda ista količina vode koja istječe iz slavine također istječe i kroz
odvodnu cijev /sl. 14 e/. No ako
mlaz iz slavine pojačamo, tada više vode
dolazi u sudoper nego što može isteći u odvodnu cijev. I razina vode u sudoperu
se diže /sl. 14 f/.“
Da
je sudoper kojim slučajem zatvoren prostor kao oko, onda bi se u tom trenutku
povećao hidraulički tlak koji bi vršio pritisak na stijenke sudopera. Kako je
oko zatvoren i povezan sustav, tekućina u oku se ponaša na način da se pritisak
na jednom dijelu (npr. na prednjoj očnoj komori), prenosi na sve dijelove oka. No taj pritisak
najviše uništava onaj dio oka koji je najosjetljiviji i na kojem mi
primjećujemo oštećenja. A to je vidni živac. Iako taj hidraulički tlak nije
ujednačen i jako velik kao kod ljudi koji imaju očni tlak a ne uzimaju
kapljice, ipak i on zato što traje dugo vremena, postupno uništava vidni živac.
Na slici 20 vidimo da povišeni tlak
na prednjem segmentu oka se prenosi na stražnji segment i vrši pritisak na
vidni živac.
Slika 20
Pritisak
na izlazište vidnog živca (papilla nervi optici) zbog povišenog očnog tlaka
dovodi do udubljenja izlazišta vidnog živca. Budući da pritisak povišenog tlaka
najprije uništava periferni dio vidnog živca, zato najprije atrofiraju živčane
niti na periferiji tog istog živca. Stoga se prekidaju vidni živčani impulsi i
zato se najprije gubi periferni vid. Što je udubljenje izlazišta vidnog živca
veće, to je i gubitak perifernog vida veći. Takvi ljudi gledaju kao kroz tunel,
dok se u konačnici i to malo vida ne izgubi. Na slici 21a je prikazano kakvo
je izlazište vidnog živca zdravog čovjeka koji nema povišeni očni tlak, te kako
takav čovjek vidi (vidi se da je njegovo vidno polje potpuno normalno) /sl. 21a/. Sljedeća slika pokazuje da
je izlazište vidnog živca malo udubljeno, te da na vidnom polju postoji već
određeni gubitak perifernog vida /sl. 21b/. Na narednoj slici udubljenje
izlazišta vidnog živca još je veće te je i gubitak perifernog vida još jači /sl. 21c/. I konačno na posljednjoj slici
u nizu se vidi da je udubljenje izlazišta vidnog živca jako veliko, te je na
vidnom polju ostalo još samo malo centralnog vida /sl. 21d/.
Slika 21a Slika 21b Slika 21c Slika 21d
O
tome koliko je hidraulički tlak snažan i razoran pokazuje i scena iz filma
“Pljačka”. Engleski naziv u orginalu je “The Score”. U tom filmu dva pljačkaša, stariji (glumi ga
Robert De Niro) i mlađi (glumi ga Edward Norton) planiraju kako opljačkati
carinarnicu u Montrealu (Kanada) gdje se u najmodernijem sefu čuva skupocijeno
žezlo. No postojao je jedan problem. Moderni sef u kojem se čuvalo žezlo bio je
napravljen na poseban način. Naime normalni sefovi su imali teška vrata s
brojčanikom koja su bila ispunjena prvorazrednim čelikom. No iskusni provalnik
bi probušio vrata tako da bi došao do brave s unutarnje strane vrata, zatim
spojio bravu na računalo i putem računala otvorio sef. Da bi onemogućili
provalnicima da probiju bušilicom otvor te da dođu do unutarnje brave, proizvođač
se dosjetio da vrata sefa gdje se nalazi brojčanik više ne budu napravljena od
kompaktnog čelika, već da između prednje i stražnje strane vrata bude prazan
prostor. U taj prazan prostor su stavili komade specijalnog čvrstog stakla.
Sada kad bi provalnik bušio sef tako da
dođe do mehanizma brave s unutrašnje strane vrata, morao bi bušilicom lomiti
čvrsto staklo. I čim probije jedan komad stakla odmah na to prazno mjesto
sjedne drugi komad stakla. I tako bi se bušenje moglo jako odužiti, što za provalnike
koji moraju raditi brzo jer čuvari patroliraju zaštićenim prostorom, nikako
nije poželjno. No stariji provalnik se dosjetio da probuši rupu na vrhu vrata
sefa i da ubaci mlaz vode. Voda je u isti čas popunila prostor s unutarnje
strane vrata sefa i hidrauliči tlak je učino svoje. Snažna vrata sefa su se
raspala u djeliću sekunde.
Kad
je u pitanju operativni zahvat, vodica istječe na jednom mjestu (npr. na
položaju rožnice na 12 sati). Ali na drugim dijelovima ruba rožnice (9 sati, 3
sata, 6 sati) /sl. 22/, tj. prednje
očne sobice, tlak je neujednačen i vrši
pritisak na cijelo oko, a s time i na vidni živac. I u ovom slučaju, zato što
traje duže vremena, postupno uništava vidni živac. Ovdje bih još nešto malo
pojasnio. Već sam napomenuo da kad kapljice prestaju djelovati, tada obično
oftalmolozi naprave operaciju tako da naprave mali otvor (rupicu) tako da taj
višak tekućine izađe. Taj otvor obično rade na položaju rožnice od 12 h /sl. 23/. Iako je rožnica okrugla, te
bi se stoga zahvat mogao napraviti i na položajima 9 h, 3 h ili 6h to nije moguće jer je čovjek
uspravno biće. Zato bi u tom slučaju zbog sile teže i slobodnog pada očna
vodica iscurila iz komore (a ne samo višak koji uzrokuje pritisak). Zato se operativni zahvat može raditi samo na
12 sati. No kako tijelo ima sposobnost zacjeljivanja, ta rupica se zatvori što
dovodi do ponovnog povišenja očnog tlaka. Tada se zahvat mora ponoviti. No tu
postoji problem što se nakon zahvata normalno rožnično tkivo promijeni u
vezivno tkivo koje nije nije pogodno za novi operativni zahvat. S obzirom na to
da se operativni zahvat ne može raditi osim u položaju 12 h, a kako je to usko
područje koje se zamijeni s tvrđim vezivnim tkivom, onda se i zahvat ne može
mnogo puta ponavljati. Na slici 13 na položaju 12 h se vidi kako rub rožnice i
bjeloočnice nije toliko oštar kao na položaju 3 h jer je tkivo promijenjeno
zbog operativnog zahvata.
Ukoliko
se dogodi da zahvat uspije, vodica istječe samo na jednom mjestu – na položaju
12 h. I tu vrši najveći pritisak. Budući
da je pritisak neujednačen opet dolazi do povišenog hidrauličkog tlaka koji
vrši pritisak na vidni živac i uništava ga. Da bih to malo pojasnio vratiti ću
se u djetinjstvo.
Slika 22 Slika
23
Sjećam
se dok sam bio dijete išao sam u ljetno kino u kulu Kamerlengo u Trogiru. Kao i
svaka kula, i ova je imala velike zidine i mala uska vrata /sl. 24a/. Na kraju
predstave ljudi bi se gurali prema vratima. Zato se na dijelu zidina oko vrata
tiskalo mnogo ljudi, a na ostalom dijelu bilo je prazno. No ponekad bi neki
ljudi malo jače pritisnuli one ljude koji su bili prema izlazu te bi tada došlo
do reakcije, sila potiska bi se malo vratila unatrag. Nekako tako se ponaša i
tekućina u zatvorenom prostoru. Iako je pritisak pretežno usmjeren prema izlazu,
zbog sile odbijanja se vraća prema nazad i vrši pritisak na cijeli prostor. Takvo
ponašanje tekućine koja struji pored čvrstih prepreka gdje jedan dio tekućine
ide u smjeru glavnog strujanja, a drugi dio tekućine djelomično struji u
suprotnom smjeru, karakteristično je za tzv. turbulentno strujanje. Dok sam
studirao u Zagrebu, išao sam u kino Europa. U tom kinu postojalo je nekoliko
izlaznih vrata /sl. 24b/ pa je stoga
pritisak ljudi na vrata bio mnogo manji.
Slika 24a
Slika 24b
6- PRIRODNO LIJEČENJE
U
daljnjem tekstu ću objasniti kako djeluje glausolvo. To je prirodna otopina
nekoliko biljaka napravljena na po-
seban
način i u pravilnim omjerima. Biljke su ekološki čiste što je bitno za dobro
djelovanje.
No
bitno je da je i zemlja na kojoj te biljke rastu također ekološki čista. To je
ograničavajući čimbenik tako da za sada mogu napraviti glausolva u ograničenim
količinama. No nadam se da ćemo u skoroj budućnosti i to riješti.
Glausolvo
djeluje na tri načina:
Prvi
način jest da nabubri taj prednji dio oka koji je inače pod pritiskom zbog
kratkovidnosti, dalekovidnosti ili stresa. S obzirom na to da je koža oko očiju
izrazito propustljiva, onda glausolvo preko zatvorenih kapaka prelazi u prednji
dio oka i lagano ga bubri. Zapravo, ulazi u stanice prednjeg očnog segmenta
koje zbog toga postaju malo nabubrenije.
Isto kao kad spužvu stavite između dvije cigle i tako je držite neko
vrijeme, ona će biti spljoštena. No kad je stavite u vodu ona ponovo nabubri. S
tim procesom oslobađa se pritisak živca okulomotorijusa koji sada može lakše ispuštati
neurotransmitere.
Drugi
način na koji djeluje je tzv. difuzija. Naime otpadne tvari, koje se nalaze u
velikim koncentracijama u mišićnim stanicama, sada prelaze u otopinu gdje je ta
koncentracija manja, tj. u glausolvo. Tome potpomaže i činjenica da su te
stanice malo nabubrile pa su i stanične pore na staničnim membranama šire. A to
olakšava izlazak otpadnih tvari difuzijom iz stanica.
Da
bih objasno treći način djelovanja onda prije toga moram nešto kazati općenito
o zelenim biljkama. Obično se smatra da zelene biljke uopće nemaju dovoljno bjelančevina.
No životinje koje pasu zelene biljke puno brže dobivaju mišićnu masu od onih
životinja koje jedu žitarice. Naime, zelene biljke imaju aminokiseline
(bjelančevine se sastoje od aminokiselina) koje naše tijelo može mnogo lakše
iskoristiti za stvaranje nama potrebnih bjelančevina nego što može iskoristiti već složene bjelančevine.U
glausolvu, koji je tekućina biljnog porijekla, postoje i aminokiseline i druge
tvari (npr. kolin) od kojih naše tijelo sintetizira neurotransmitere koji
nedostaju zbog pritiska živca tj. nedostaka živčanih impulsa kad je u pitanju glaukom.
Kad se jednom uspostavi normalni fiziološki proces onda se naše tijelo potrudi
da se taj proces nastavlja i dalje.
Za
vrijeme dok čovjek provodi terapiju redovito dolazi na kontrolu očnog tlaka u
našu ordinaciju, te je na taj način je pod stalnom kontrolom.
Liječenjem
očnog tlaka se bavim više od 14 godina. Uz neprestano promatranje, proučavanje,
mjerenje, provjeravanje i zaključivanje došao sam do mnogih rješenja kad je u
pitanju očni tlak. Uspješno sam izliječio ljude koji imaju očni tlak i koriste
kapljice dugi niz godina. Mnogima od njih već se događalo da im više nikakve
kapljice nisu pomagale već im je tlak rastao unatoč kapljicama. Imao sam
slučajeve gdje su ljudi zbog glaukoma već izgubili vid na jednom oku, a drugo
oko im je već bilo u vrlo lošem stanju. S terapijom sam im uspio sačuvati vid
na tom drugom oku. Imao sam slučajeve gdje su ljudi koristili kapljice par
godina i gdje im je tlak s kapljicama bio pod kontrolom. No neki su imali
reakcije na kapljice (npr. crvene oči, neki su smatrali da im kapljice stvaraju
upalu očiju, neki su poslije kapljica osjećali nelagodnost u očima), a neki
jednostavno nisu željeli biti ovisni o tome da moraju razmišljati kad će
stavljati kapljice, pa su zbog toga došli. I takve slučajeve sam uspješno
izliječio. Imao sam slučajeve ljudi kojima su oftalmolozi dijagnosticirali očni
tlak i dali im kapljice za koje su oni rekli da ih ne žele uzimati, pa su došli
kod mene dok još nisu ni počeli uzimati kapljice. I takve slučajeve sam
uspješno izliječio. Često puta kod ljudi koji mi dođu na terapiju prirodnog
liječenja vida izmjerim i očni tlak. I jednom broju ljudi dijagnosticiram da je
očni tlak povišen. Nekima od njih
snizimo ga samo vježbama za očne mišiće. Nekima ga snizimo putem akupresurnih
točaka, a nekima putem cjelokupne terapije.
Kad
je u pitanju snižavanje očnog tlaka putem akupresurnih točaka, tada pritiskom
na te točke djelujemo na očne mišiće. To bih želio još malo pojasniti. Vanjski
očni mišići koji okružuju oko su u stanju određene tenzije, tj. napetosti. Taj
grč mišića uvjetuje pritisak na tanki ogranak živca okulomotorijusa koji više
ne prenosi podražaje tj. neurotransmitere, te se zato povisuje očni tlak. O
tome sam već govorio u poglavlju 3 - UZROK POVIŠENOG OČNOG TLAKA. No s
pritiskom na određene točke, stisnemo živce koji uvjetuju da se očni mišići još
više stegnu tj. napnu. Napnu se više
nego što su bili napeti prije pritiska na te točke. No kad se pritisak
otpusti onda se i očni mišići opuste. Ali opuste se više nego prije pritiska.
Naime ako uvjetujemo snažnu kontrakciju, nakon nje kao odgovor slijedi i velika
relaksacija ili opuštanje tih mišića. To veliko opuštanje smanjuje pritisak na
živac okulomotorijus koji, budući da
nije više pritisnut, ponovo počinje prenositi podražaje. A to posljedično
uvjetuje snižavanje očnog tlaka.
Imao
sam slučaj gospođe koja je imala očni tlak čak 27 godina. I uspio sam joj ga
izliječiti. No bez obzira na takav slučaj, u svakom pogledu je bolje doći što
prije na terapiju dok vidni živac još nije oštečen. Jer kad se vidni živac
jednom ošteti, više nema pomoći. Ali postoji još jedan razlog zašto je potrebno
doći što prije na terapiju. Jednom sam bio kod mehaničara koji je trebao odviti
jedan vijak. Kako se taj vijak nije dugo vremena odvijao, a nije bio
podmazivan, više se nije mogao odvrnuti.
Mehaničar je tada rekao da se vijak “zapekao” tj. zalijepio, te je prepilio
vijak. Kada ljudi imaju glaukom dugi niz godina onda se Schlemmov kanal zbog
povećanog pritiska i smanjenog protoka
očne vodice može zalijepiti ili toliko stisnuti da ni glausolvo više ne
može pomoći. I stara narodna izreka kaže:” Stazom kojom nitko ne prolazi,
zaraste trava”. Zato je uvijek dobro doći što prije na terapiju, nego čekati
zadnji čas. I stara latinska poslovica kaže: Sero venientibus ossa. To bismo
mogli prevesti kao:”Onima koji kasno dolaze na večeru ostaju kosti” – jer su meso pojeli oni koji su došli ranije. Vjerojatno
i zbog tog razloga, nažalost, ima i pacijenata koje nisam uspio izliječiti. U
prosjeku od 100 pacijenata koje pregledam i utvrdim da spadaju u grupaciju
koje mogu liječiti, 95 ih izliječim, a samo 5 zbog nekih razloga ne uspijem.
Schlemmov
kanal može biti sužen i zato što se s godinama produkti razgradnje i otpadne
tvarai, koje kroz njega prolaze, talože na uskim odvodnim kanaličima. Te
pacijente naučim kako da im ti kanalići budu prohodni cijeli život.
No
i onim pacijentima kojima ne mogu pružiti konkretnu pomoć, dajem im savjete što da naprave i kako da se ponašaju da bi
sačuvali svoj vid ili da bi sačuvali toliko vida koliko ga još imaju.
Sjećam
se gospođe iz Njemačke koja je došla liječiti očni tlak po preporuci svoje
prijateljice. Njen oftalmolog u Njemačkoj joj je dijagnosticirao povišeni očni
tlak i odredio terapiju s kapljicama za sniženje. No ona je rekla da je njena
prijateljica imala glaukom i da joj je jedan doktor iz Zagreba dao otopinu
kojom je ona izliječila glaukom, te da joj je sad očni tlak u granicama
normale. Tada joj je njen oftalmolog rekao:“Ili uzimajte kapljice ili otiđite
do tog doktora u Zagreb pa snizite očni tlak na taj način. Jer očni tlak Vam je
povišen i trebate ga sniziti.“ Složio bih se s tim doktorom. Ukoliko
oftalmolozi nekoj osobi dijagnosticiraju očni tlak i odrede joj kapljice, tada
ta osoba treba ili koristiti kapljice ili doći kod nas u ordinaciju. Najgora
opcija jest da se ništa ne poduzima, a očni tlak je povišen. Zato bi svaki
čovjek iznad četrdesete godine trebao
minimalno jednom u dvije godine kontrolirati očni tlak.
U
medicinskoj terminologiji postoji izraz „drugo mišljenje“.Taj izraz označava
pojam koji kaže da čovjek s nekim zdravstvenim problemom ili kojemu je
dijagnosticirana neka bolest, treba
tražiti da tu dijagnozu potvrdi ili opovrgne makar još jedan liječnik
specijalista. Naime ljudi koji rade mogu i pogriješiti. I zato da bi se
izbjegla mogućnost pogreške treba potražiti drugo mišljenje. Jednom sam išao
kod mehaničara jer mi je motor u autu lupao. On ga je pogledao („Auuu“!-jauknuo
je šokiran onim što je vidio) i rekao da
su mi otišli klipovi, komora, pretkomora, tj. da je cijeli motor propao te da
će morati zamijeniti cijeli motor. I da će me to koštati 2000 eura. Otišao sam
kod drugog mehaničara koji je pogledao motor i rekao da je otišla klackalica
koju treba zamijeniti. I da će me to koštati 200 kuna (oko 27 eura). Dakle, ako
drugo mišljenje treba potražiti kad je u pitanju mehaničar, onda smatram da je
još važnije da se potraži drugo mišljenje kad je u pitanju zdravlje ili dobar
vid.
U
našoj ordinaciji pristup liječenja je nekonvencionalan, prirodan, trajan, bez
daljnje ovisnosti o kapljicama ili lijekovima. Stoga s obzirom na to koliko
iskustvo imam u prirodnom liječenju glaukoma i s obzirom na nekonvencionalni
pristup u liječenju povišenog očnog tlaka i glaukoma, mislim da sam
najpogodniji liječnik za tzv. drugo mišljenje.
Jer kad su u pitanju oči i takvo oboljenje kao što je glaukom, mislim da
bi svaki čovjek to trebao shvatiti
ozbiljno. Potražiti prvo mišljenje, potražiti drugo mišljenje i onda odlučiti
što napraviti. Jer kao što je rekao moj učitelj prof. dr. sci. Ivan Ledić: „Mi
nemamo rezervne oči!“
Zaključak
Liječenjem
glaukoma bavim se već više od 14 godina. Zahvaljujući temeljitom radu s
pacijentima, te promatrajući, proučavajući, mjereći, provjeravajući i
zaključujući o liječenju glaukoma, moje znanje i iskustvo postajalo je sve veće
i veće. Stoga je i postotak izliječenih ljudi koji imaju glaukom postao
izrazito visok. Moj rad prepoznat je i u
svjetskim znanstvenim krugovima. Zbog toga sam 2004. pozvan u Salzburg na
svjetski kongres oftalmologa u organizaciji austrijsko-američkog društva i
univerziteta Cornell iz SAD-a. Tu sam oftalmolozima iznio svoje viđenje
liječenja povišenog očnog tlaka./sl.1a/,
/sl.1b/, /sl.1c/
Slika 1a
Slika 1b
Slika 1c
Također
sam spomenut i u knjizi „Vodeći hrvatski liječnici“ koju je izdao Institut za
vrednovanje i promicanje znanstvenih i stručnih postignuća, u suradnji
Hrvatskog liječničkog zbora. Iako sam od 1990. bio u mnogim novinama gdje se
spominjao moj rad o prirodnom liječenju kratkovidnosti i dalekovidnosti, ovdje
ću spomenuti članak koji je o meni pisao časopis „Vita“ koji se bavi
zdravstvenom problematikom. To je izašlo u ožujku 2009.(broj 181) na 52.
strani, gdje je jedan moj izliječeni pacijent također dao izjavu u kojoj
potvrđuje da je zahvaljujući metodi koju ja provodim izliječio glaukom./sl.2/
Slika 2
Iako
imam mnogo izliječenih pacijenata, na ovom mjestu ću spomenuti ljubaznu gospođu
Maricu Šimunović iz Zagreba/sl.3a/,
/sl.3b/ koja mi je dozvolila da
njeno ime i prezime kao i sliku pokažem kao dokaz uspješnosti metode liječenja
glaukoma koju ja provodim. Gospođa Šimunović je na pregledu kod oftalmologa
imala očni tlak nešto više od 24 mm Hg i doktor oftalmolog joj je dao lijek
Betoptic. Nakon nekog vremena prepisao joj je još i Trusopt, tako da je neko
vrijeme istovremeno uzimala i Betoptic i Trusopt. Nakon nekog vremena su joj
odredili da uzima još i Xalatan pa je jedno vrijeme istovremeno uzimala
Betoptic, Trusopt i Xalatan. Zatim su joj na sljedećem pregledu izbacili
Betoptic i Trusopt, ostavili Xalatan i dodali Cospot. Tako da je istovremeno
koristila Cosopt i Xalatan. No, sve to vrijeme dok je uzimala lijekove, ujutro
je imala mučnine a navečer pojačano lučenje sluzi u ustima koje se cijedilo niz
grlo. Zbog toga je odlučila doći na našu terapiju. Nakon provođenja terapije,
očni tlak joj je u granicama normale, ali s time da više ne koristi nikakve lijekove za oči. Ujedno
više nema ni jutarnjih mučnina a također se reguliralo lučenje sluzi u ustima,
te sada navečer nema pojačanog lučenja sluzi. To sve potvrđuju i nalazi koje je
ona nama donijela.
Slika 3a
Slika 3b
Također
bi spomenuo slučaj osobe koja je kod mene liječila glaukom, a koji je posebno
zanimljiv jer je ta osoba na jednom oku imala jako visoki očni tlak koji sam
uspio sniziti ovom metodom. Taj nalaz obično pokažemo našim pacijentima kada
dođu kod nas u ordinaciju.